U vrijeme kada pravi partijaneri tek idu u noćni klub u Revelinu, na terasi obližnje dubrovačke Umjetničke galerije završavala je prva dubrovačka festivalska dramska premijera.
“Gospoda Glembajevi” u režiji i intenzivnoj dramaturškoj obradi neukrotivog prvaka hrvatske kazališne režije Zlatka Svibena sasvim su sigurno jedno od najkompleksnijih, i to ne samo kazališnih čitanja Krleže koje smo imali prilike gledati posljednjih desetljeća.
Asocijacije na aktualnosti
Ipak, gotovo četverosatna predstava koja se morala boriti i s glasnom i zatupljujućom glazbom iz obližnjih restorana, ali i s prirodnim padom koncentracije u publici zarobljenoj u neudobnim stolcima, do svoga se kraja nekako preuranjeno ispuhala. Katarzičnost tragičnoga kraja Krležine malograđanske epopeje o valjda blasfemičnom erotičkom trokutu u kojem su jedna žena, supruga, majka i maćeha (barunica Castelli) i dva muškarca (otac i sin Ignjat i Leone Glembaj) trajno ovjekovječena u rečenici “Gospon doktor zaklali su barunicu”, tako je izostala. Sviben je i simbolično, ali i doslovno produžio “Glembajeve” i u mogući prostor skriven iza krvavog zločina počinjenog škarama, iščitavajući Krležine zapise o Leoneu koji nakon dvanaestogodišnjeg boravka u ludnici ženi šogoricu, sestru Angeliku s kojom naposljetku ima i sina Leonea... U toj neravnopravnoj borbi između simboličnosti i doslovnosti, nekako se izgubio fokus dubrovačkih “Glembajevih” koji jednostavno nude puno previše znakova i poruka, glazbenih, likovnih i koreografskih, a onda i glumačkih sadržaja, ili krležijanskim jezikom rečeno, tu sve vrvi od juridičkih i dokaza i indicija, pa se lako izgubi kontrola. Na sreću, Sviben nije svoje dubrovačke “Glembajeve” opteretio ionako preočitim asocijacijama na pad jednog današnjeg hrvatskog magnata te je tako očuvao umjetnički dignitet i predstave i teksta. Odabir Umjetničke galerije je, ako zanemarimo buku, odličan i u njoj su se iskazali i scenograf Leo Vukelić i kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov. Efektna je i živa galerija glembajevskih mrtvih duša i svojevrsnog prijetećeg kora predvođena Pericom Martinović i pjevački odličnim Stjepanom Lachom koji prate glavne junake tijekom cijele predstave te izvode songove Zlatka Tanodija i pod koreografskom paskom Staše Zurovca. Treba pohvaliti i Vedrana Komeričkog koji se uspio nametnuti kao kamerdiner, a scenski interesantan je i Lujo Kunčević kao Oliver.
Efektna scenografija i glazba
Vladimir Posavec Tušek odveć je rezervirani dr. Altmann, baš kao i Amar Bukvić u ulozi Silberbrandta ili Robert Bošković kao Ballocsanszky. No zato je više nego odličan samosvojni Mladen Vujčić kao Puba Fabriczy-Glembay ili agramerski precizan Damir Lončar kao dvolični stari Fabriczy.
Trolist glavnih likova predvodi odlični Mijo Jurišić kao Leone današnjih dana, glumac opuštenih, prirodnih gesta koje su ipak u opreci sa deklamatorstvom gosta iz Beograda Predraga Ejdusa koji je u ulozi starog Glembaya briljirao. Osim što je na uvodnoj šetnji galerijom na violončelu odsvirala međimursku popijevku “Vehni, vehni fijolica”, Anja Šovagović Despot bila je đavolski efektna Castellica, žena zavodnica i žena predator. A s pravom mjerom smjernosti i unutarnjeg mira u kreiranje sestre Angelike upustila se Bojana Gregorić Vejzović, koja kao da je sišla sa slike nekog starog majstora koji je pred očima imao model idealne ljepote za sva vremena.
