Može li ljudski dah biti geometrijski? Ugledna španjolska koreografkinje Laura Arís Álvarez na ovo pitanje nudi vrlo zanimljiv odgovor, predstavu u kojoj isprepliće postojanje ljudi s osnovnim elementima (zrakom, vodom...), uz dvije temeljne postavke; o paradoksu ljudskog postojanja u kojem živimo kao da smrt ne postoji iako postojano putujemo prema njoj, kao i činjenici da smo tako rijetko svjesni cjeline svijeta u kojem živimo.
Autorica je, zajedno sa svojim izvođačima, ovu plesnu predstavu razvijala na rezidencijalnih boravcima plesnih umjetnika u španjolskoj La Factoriji i Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu, gdje je i prikazana na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta. No djelo nastalo u koprodukciji Zagrebačkog plesnog ansambla i ZKM-a svoju je pravu premijeru imalo u subotu na sceni ZKM-a, u izvedbi plesača ZPC-a: Margarete Firinger, Andreje Jandrić, Lune Lilek, Endija Schrottera, Linde Tarnovski i Karla Topolovca.
Konačna cjelina koju su pokazali zagrebačkoj publici može se "čitati" na bezbroj različitih nivoa, od onog da je geometrija doslovno prisutna u svemu, na što jasno podsjeća svjetlo koje je kreirala Jelena Janković, pa sve do načina na koji se prepliću i pretapaju ljudske emocije, što je odlično prikazano scenskim izmjenama kostima plesača, za koje je kostimografkinja Ana Fucijaš kreirala hudice u koje istovremeno stanu dva tijela u pokretu. I baš kao u dramskim predstavama za koje vrijedi staro čehovljevsko pravilo "puška koja u prvom činu visi na zidu u zadnjem mora opaliti", i ovdje kamenje koje plesač u prvoj sceni predstave prospe po sceni u njezinoj završnici nudi zanimljive prizore u kojima upravo raspored po kojem to kamenje plesači slažu po sceni podsjeća na redove vojnika, ali i djece u nekoj veseloj cvjetnoj povorci, pokazujući da je sve u ljudskom životu omeđeno načinom na koji ga mi ljudi koristimo, baš kao što su asocijacije na ono što vidimo uvjetovane našim iskustvima, ali i trenutkom u kojem živimo.
