Izdavačka kuća Fraktura ususret Danu žena u jednom je potezu objavila čak devet knjiga feminističke tematike koje će predstaviti i na svom četverodnevnom festivalu Feminizam je za sve. Prvo izdanje ovog festivala počinje na 8. mart u Prostoru kreacije Urania, i to baš nakon tradicionalnog Noćnog marša. Čak šest od devet knjiga čini antologija autorica portala Muf, koji je ugašen 2018. godine. Razgovarali smo tim povodom s dvije “mufovke” – Leom Horvat i Mašom Grdešić o njihovim novim knjigama, “Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu” i “Zamke pristojnosti”, te o feminizmu u Hrvatskoj pop-kulturi i svakodnevici.
Grešni užici pop-kulture
Koliko god to ponekad ne želimo priznati, svi upijamo sadržaje koji bi se mogli okarakterizirati kao šund – počeli smo s latinoameričkim sapunicama, nastavili s našim pa turskim, gledamo “Ljubav je na selu”, pa i na selu u dijaspori, čitali smo poskrivećki “50 nijansi sive” i “Sumrak sagu”, a na plaži Cosmopolitan. Zašto se onda toliko sramimo svojih pop-kulturnih grešnih užitaka i u čemu je zapravo čar te “niske” kulture?
– Moj interes za popularnu kulturu oduvijek je bio prisutan, kao i kod većine ljudi, u praktičnom obliku čitanja Agathe Christie i Zagorke, gledanja “Dinastije” i “Santa Barbare”, slušanja pop-glazbe i čitanja ženskih časopisa – kaže nam Maša Grdešić, profesorica komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je tijekom studiranja razvila i stručni interes za područje popularne kulture. Prijezir prema popularnoj kulturi, objašnjava nam, najčešće se pojavljuje kao prijezir prema onoj popularnoj kulturi koja je namijenjena ženskoj publici, koju konzumiraju žene, ali i kreiraju žene, poput ljubavnih romana i filmova ili ženskih časopisa te također kao klasni prijezir prema tzv. niskim i trivijalnim žanrovima kao što su sapunice koje su povijesno povezane s kućanicama i ženama iz radničke klase.
Ti se tekstovi redovito svrstavaju u zasebnu kategoriju “ženske” književnosti ili “ženskih” filmova i serija. Tako smo i došli do situacije u kojoj muškarci ne čitaju knjige autorica ili ne gledaju filmove sa ženskim likovima, dok se radovi muških autora ili s muškim junacima smatraju “općom kulturom” – kaže Grdešić. Ne čudi stoga da Lea Horvat ističe upravo predavanja svoje bivše profesorice Maše Grdešić kao prvo mjesto gdje je čula da je popularna kultura legitimno i nimalo manje validno polje analize od takozvane visoke književnosti i kulture.
– Budući da je popularno često vezano za žene i niže klase, popularna kultura pomogla mi je da bolje razumijem posljedice i tragove svog klasnog podrijetla (radnička obitelj) i rodnog identiteta. A kopanje po banalnosti, svakodnevnosti i masovnosti popularne kulture postupno me dovelo do interesa za prostore svakodnevice i njihovu povijesnu dimenziju – govori nam Horvat, koja trenutačno na Sveučilištu u Hamburgu kraju privodi doktorat o kulturnoj povijesti kolektivnog stanovanja u Jugoslaviji koja se, kaže, nalazi na presjeku svih tih interesa.
Obje ističu da se trenutačno u Hrvatskoj javnosti po pitanju feminizma otvaraju vrlo važna pitanja i događaju pomaci u pravom smjeru, a ženski glasovi sve su više zastupljeni i u popularnoj kulturi. No to je samo jedno područje borbe, i kako ističe Grdešić, izvan sigurnosti pripovjednih tekstova situacija je mnogo negativnija.
– U Hrvatskoj to konkretno znači napade na stečena ženska prava, sve veću nedostupnost pobačaja, statistiku vezanu uz ubojstva žena i nasilje nad ženama, tretman trudnica i majki na tržištu rada, nesankcionirane seksističke ispade u javnom diskursu... U tom nam je smislu feminizam danas itekako potreban – tvrdi ona, dok Horvat dodaje da i u progresivnoj Njemačkoj još uvijek postoje apsurdni džepovi patrijarhata.
– Njemačka javnost više raspravlja o feminističkim pitanjima nego što je to slučaj u Hrvatskoj, ali javlja se opasnost iluzije da je sve već ostvareno. Žena na čelu države nije feministička politika – zaključuje Horvat.
Stavovi prema feminističkim idejama kao takvim, možemo se složiti, posljednjih godina sve su prihvaćeniji. Ipak, ponekad se čini da i na samu riječ feminizam nailazimo na podsmijeh i gotovo automatsku negativnu reakciju. No, da bismo djelovali feministički, nije dovoljno samo tako se nazivati – niti se uopće moramo ikako nazivati. Na tom tragu Horvat nam je ispričala i priču o neočekivanom susretu koji je doživjela kada je ovog ljeta putovala vlakom iz Rijeke za Ljubljanu. U njen kupe iznenada je ušla žena u 50-ima bježeći od muškarca koji ju je u susjednom kupeu seksualno uznemiravao. Ispričala joj je tada da joj je najveće olakšanje bilo odustajanje od dugog i nesretnog braka, kako sada uči novi jezik i prvi se put na radnom mjestu usudi tražiti nešto od poslodavca.
Feminizam u praksi
– Ona nije bila akademski obrazovana, nismo razgovarale o feminizmu i vjerojatno se ne bi prepoznala pod tom etiketom, ali njeno je ponašanje bilo čista feministička praksa. Feminizam je solidarnost, a ponekad i građanska hrabrost: prijateljici samoinicijativno pričuvati dijete, kritizirati neljudske uvjete na granicama Europske unije, podržati roditelje djece s posebnim potrebama kojima treba prilagoditi program i prostor učionice, prokazati poslodavca koji vašoj kolegici da otkaz jer se drznula biti trudna... – nabraja Lea Horvat, a Maša Grdešić dodaje da feminizam trebamo učiniti svojom svakodnevicom, bez obzira na to nazivamo li sami sebe feministicama, te što više ukazivati na primjere svih vrsta neravnopravnosti kojima smo okružene. Često je dovoljno započeti razgovor s drugom ženom, susjedom, kolegicom da odmah uvidimo koliko toga imamo zajedničkog i kako možemo pomoći jedna drugoj.
I meni brišu komentare. Vjerojatno zato jer sam rekao istinu. Feminizam je bio dobar kod borbe žena za ravnopravnost, ali se s vremenom pretvorio u žarište bijele kuge. Feministice su marširale po Zagrebu u Noćnom maršu. Što to govori? Govorii da nemaju obitelj i djecu, pa mogu po noći lunjati po gradu. Kada bi imale djecu, tada bi valjda sa svojim mužem tu djecu trebalo nahraniti, okupati i pripremiti za novi školski tjedan. Ili za vrtić. No djece nemaju pa mogu talambasati o gradu. Što i inače rade. Pitanje nasilja nad ženama nema veze sa feminizmom nego sa kazneno pravnim sustavom koji mora strogo sankcionirati svaki oblik nasilja, pa tako i nasilja nad ženama. Za to nam ne trebaju feministice koje su plaćene javnim novcem i koje u stvari promoviraju genderizam i općenito dekadentne oblike ponašanja, bježanje od odgovornosti roditeljstva itd, itd.