Slovenski svestrani autor Dušan Šarotar u novoj je, doista iznimnoj knjižari Frakture u razgovoru s urednikom Romanom Simićem prošli tjedan predstavio svoj drugi roman “Panorama”, u prijevodu Anite Peti-Stantić.
Zašto ste na kraj romana “Panorama” stavili ono čuveno “Pismo iz 1920.” Ive Andrića?
Čitatelj sam i Andrić je enigmatičan i originalan pisac onog izgubljenog prostora i vremena bivše Jugoslavije, bivše kulture i bivšeg jezika. Naravno, Andrić je aktualan. Čitam ga i danas. Njegove kratke priče su sjajne. Što se “Panorame” tiče, prijatelj mi je fotokopirao to “Pismo” i rekao da ga moram pročitati u Sarajevu. A to “Pismo iz 1920.” se savršeno uklapalo u moju priču, a to je priča o Židovu, emigraciji, vječnom zlu i prokletom prostoru Sarajeva i Bosne gdje se susreću mnoge kulture, religije i civilizacije. Sjećamo se vremena kada se govorilo da je Sarajevo naš Jeruzalem. A što je danas? Naša Sirija? Sve to postoji u Andrićevoj priči koju možemo čitati i kao stvarnu priču, ali jasno je da je ona izmišljena i da je to metafora o jednom prostoru u kojem sam se prepoznao. Poanta je mog romana da 20. stoljeće nije završilo u Sarajevu, nego da je u Sarajevu počelo 21. stoljeće. U tom romanu nisam tražio završetke svih priča, nego početak jedne priče. Danas, pet godina nakon objave knjige, vidimo da se zatvaraju granice, dižu bodljikave žice. Imamo krajnje desne stranke koje ulaze u parlament. Socijalna država, liberalni kapitalizam, dakle neki postulati koji su formirali suvremenu Europu, vidimo da su propali. Ne samo da se Europa zatvara, nego se i kreće u nekom drugom smjeru.
“Panorama” je roman o Europi, ali kada ste pisali knjigu, to je bila jedna druga Europa. Koliko je te Europe ostalo danas?
Odlično pitanje. Europe ima samo toliko koliko ima Europljana. Mislim da ljudi koji se osjećaju Europljanima nikada nije bilo puno, a mislim i da ih danas ima sve manje. To je bit. Tu se može povući i metafora s Jugoslavijom. Koliko je u Jugoslaviji bilo Jugoslavena? Andrić se, na primjer, izjašnjavao kao Jugoslaven i izmicao se određenju da je Srbin ili Hrvat i tim nacionalnim opredjeljenjima. Europu smo zamišljali kao Europu Europljana, a danas je to sve više Europa nacionalnih država.
Jesu li onda knjige poput vaše “Panorame” uzaludne?
Nisu, jer ja i ne pišem zato da bih ispravljao svijet ili mu davao lekcije ili pokazivao smjer. Nemam pedagoške motive kada pišem. Ja pišem sjećanja. Svaka knjiga iako je napisana u ovom konkretnom vremenu i konkretnom prostoru, zapravo je knjiga sjećanja. Zato je i svaka knjiga na neki način nostalgična. I “Panorama” je nostalgična knjiga, ne samo za Europom, nego i za Europljanima.
U “Panorami” su objavljene i vaše fotografije. Koliko je ona klasični roman?
Mislim da klasičnog romana nema. Klasičnost romana se uvijek mijenja i na neki način izmišlja. Moj roman ima potpuno novu strukturu, drukčiji narativ i drukčije rečenice, nema fabulu od početka, ali mislim da klasičan postane u trenutku kada ga čitatelj prepozna kao roman. Taj trenutak pretvara neko djelo u klasično. Naravno, i vrijeme. Ako se ljudi vraćaju nekom djelu nakon deset, petnaest godina, to znači da su ga prihvatili kao roman. A neki će u njemu vidjeti istinite priče, neki povijesni roman, neki će vidjeti esej o izgubljenim književnostima, neki putopis. Ali to vrijedi danas. A kada vrijeme prođe, vidjet ćemo da je to literatura.
Vaš prvi roman bio je obiteljski. A koliko vas ima u “Panorami” i koliko ste jedan od njegovih likova?
Mislim da sam sav u tom romanu. Napisan je u prvom licu, iako nigdje ne spominjem sebe ni po imenu ni po zanimanju, niti po obitelji. U njemu sam se pretvorio u oko i uho. Napisao sam to što sam vidio i što sam čuo. Svi ti likovi koji su mi to pričali prošli su kroz mene i mislim da sam ja svi ti likovi. To su moji heteronimi, kao kod Pessoe. Govorim kroz sve te glasove.
Jeste li vi završni dirigent tog romana ili vam se on ponekad oteo kontroli?
Literaturu je nemoguće pisati s kontrolom. Dok kontrolirate tekst ne pišete literaturu. Jezik vam mora sa svakom rečenicom i sa svakim zarezom bježati na sve strane. Jezik traži svoj materijal, svoju priču, svoje ljude. Dok to kontrolirate, pišete tekst za časopis, esej, kritiku, filozofiju. Ali kada pišete literaturu, jezik vam bježi na sve strane.
Vidim da vam je jezik jako bitan, a u Zagrebu ste na predstavljanju “Panorame” spomenuli i prekmurski kao materinski jezik. Razmišljate li o tome da napišete roman na prekmurskom jeziku?
To bi bilo sjajno. Mi svi pišemo poeziju na starom prekmurskom dijalektu. Kada se jezik zapusti, kada se na njemu više ne piše književnost, jezik postane tvrd i više se ne može ispričati suvremena priča na tom starom jeziku. Ne samo da nemamo riječi za sve stvari koje nas danas okružuju, nego nemamo ni rečenicu kojom bismo mogli progovoriti. Kada zadnji govornik starog jezika ušuti, nestane i taj jezik.
Znam da je Slovenija trebala biti zemlja gost na sajmu knjiga u Frankfurtu 2022., godine pa je to odgođeno za 2023. zbog korone. Što vi kao pisac očekujete od tog projekta?
To je velika šansa, ali mislim da velike nacionalne projekte ne trebamo gledati kroz oči pisca. To su veliki projekti za cijelu slovensku književnost, za slovenski jezik i državu. Ja osobno nemam puno s time. Ne vjerujem da ću ja ili drugi pisci koji ćemo biti tamo pozvani, nakon Frankfurta imati više nego što imamo sada. To su projekti namijenjeni državama, a ne spisateljski ili umjetnički projekti.
A kako dolazite do stranih prijevoda. Je li to plod vašeg truda ili plod vaše agencije za knjigu?
Prijevode mogu inicirati i prezentirati i Javna agencija za knjigu pa i projekt u Frankfurtu. Oni se i trude da budete objavljeni, ali onda ste sami. Zahvalan sam mojoj Beletrini i Javnoj agenciji na pomoći, ali i to se u nekom trenutku zaustavlja. Ne ide sve preko njih. Neke knjige ipak idu same. Ali, bitno je, i to ne treba ni naglašavati, da knjiga mora biti dobra. Kao što vinar prati svoje vino na sajmovima i daje ga na degustaciju, to mora raditi i pisac. Dobro vino ide daleko, a loše se zaustavi već na prvom sajmu.
Nije isto. Japan štanca novac je 15 godina za redom, ali to je zbog deflacije. Zbog Covid-19, ako ljudi nemaju novac jer su izgubili posao-ne kupuju-nema prodaje-cijene padaju=deflacija. Juga je štancala da pokrivaju dugove.