Kada je igrao ulogu lava, nije mu trebala maska – njegova bujna, dugačka, kovrčava kosa sjajno je “odglumila” grivu. Gordanu Marijanoviću, mladom glumcu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, kosa je brzo postala zaštitni znak.
– Nekako sam uvijek razmišljao, ako se ošišam, što ćemo s lavom? I kada me zovu na casting, znaju me pitati: “Imaš li kosu i dalje?” Kosa me slijedi cijeli život. Brzo raste, a ovu sadašnju puštam posljednjih pet godina i ne razmišljam još o šišanju. Inače, šišao sam se uglavnom na životnim prekretnicama, a jedna takva bila je prvi dan na Akademiji. Nije mi problem ošišati se. Možda bih, kao glumac, trebao biti s neutralnijom frizurom, jer postoji i perika, no ipak smo u dobu u kojem se specifičnost cijeni, što mi je posebno drago. Svatko je od nas poseban i to treba njegovati i zbog posla i zbog sebe privatno – započinje 26-godišnji Gordan, koji je oduševio mališane u naslovu “Lav koji nije znao pisati”.
Odmalena je pjevao u poznatim osječkim dječjim zborovima i vokalnim ansamblima “Zumbići” i “Brevis”, pohađao glazbenu školu, plesao balet, no nikada nije razmišljao da se umjetnošću profesionalno bavi jer je bio, kaže, “zadrti prirodoslovac, kemičar teški”. Završio je prirodoslovnu gimnaziju, no u srednjoj je školi polazio i dramski studio pa je shvatio da mu najveći gušt pružaju kazalište i scena.
– Tu uživam i iskažem svu svoju nenormalnu energiju koju ne mogu iskazati u laboratoriju – dodaje.
Osječka Akademija za umjetnost i kulturu jedina u Hrvatskoj, pa i široj regiji, nudi i studij lutkarstva.
– Svi koji upišu Akademiju, uglavnom to učine radi glume i tijekom studija se većina zaljubi u lutkarstvo, a to se dogodilo i meni. Ne volim dijeliti, ako si izvođač, onda si i pjevač, i plesač, i glumac, u takvom smo dobu. A da je lutkarstvo podcijenjeno, to je istina. I dalje ga se doživljava kao lutkice i nešto za djecu, a u Sloveniji je, primjerice, vrlo popularno lutkarstvo za odrasle, igraju se predstave za koje nikada ne biste rekli da su lutkarske, a zapravo jesu. Imao sam sreće da sam baš za diplomski rad pripremao lutkarsku predstavu za odrasle “Pleti mi, dušo, sevdah” – kaže naš sugovornik.
Surađivao je i s Hrvatskim narodnim kazalištem u Osijeku, u određenim dramskim, opernim i baletnim dijelovima repertoara. Počeo je u HNK s baletom, a ta veza još traje.
– Dugo je trebalo kolegama glumcima iz HNK da se naviknu da nisam samo dio plesnog ansambla. Volim raditi s novim ljudima, donesu mi novi izazov, ali u Dječjem kazalištu osjećam se kao doma. Došao sam čim sam diplomirao 2018.
– Djeca su jako pametna, lako prepoznaju i otvorenije izraze zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, ali mislim da je publika publika. Volim čak igrati nekada i za tate i za mame neke dijelove, a ostale za djecu, jako me veseli kad se i odrasli zabave u Dječjem kazalištu – rezimira Gordan.
Pjeva, svira klavir, pleše, plesni je pedagog… Što nije?
– Nisam nogometaš, nisam košarkaš… – nabraja mladić, koji je, inače, visok 187 centimetara.
– Volim svestranost, zanima me, najnovije, i scenska šminka, u smislu prostetike, slično onome što vidimo u showu “Tvoje lice zvuči poznato”, pa simulacija ozljeda i prijeloma… Zasad me ta svestranost ne troši jer sam mlad, ali imam prioritete i, kada dođe do zasićenja ili neke obveze, znam odakle rezati – ističe.
Volio bi se u budućnosti okušati u dugometražnom filmu, a bio je već i na nekoliko castinga za sapunice. Stava je kako glumac treba sve raditi.
– Svaki te posao nešto novo nauči, a sapunica je težak posao – snimanja su od pet ujutro, mijenjaju se partneri, nema snimanja iste scene stotinu puta, sve se događa brzinom munje pa se snađi. Netko nije za to, što ne znači da je loš glumac, nego mu ne odgovara takav način rada – stava je Gordan.
Prepričava i anegdotu kako je uopće izabrao svoj životni poziv. Odlučio se za studij glume pri kraju srednje škole, no u međuvremenu mu se pojavila prilika da ide na balet u Budimpeštu pa se odlučio okušati u obje opcije.
– Mučio sam se, nekoliko mjeseci pripremao sam se i za balet i za glumu, spavao po četiri sata dnevno. Jedne sam večeri ležao u krevetu i razmišljao “Bože, daj mi znak, ne mogu više ovako…” Imao sam na zidu veliki poster balerine, a kada sam se probudio, bio je okrenut licem prema dolje. Rekao sam: “Hvala ti, Bože, idem na glumu” – smije se simpatični Gordan.
Upisao se na Akademiju u prvome pokušaju. Proletjelo mu je pet godina studiranja, a na dodjelu diploma nije mogao jer je u to vrijeme igrao dvije predstave.
U Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku posljednjih je godina došlo do smjene generacija. Mlade snage su, uz Gordana Marijanovića, i Kristina Kovačević, Srđan Kovačević te Ivana Vukićević. Kako su se uklopili među kazališne doajene?
– Jako dobro, po mojoj ocjeni! Oni su sretni što smo mi došli, a mi što imamo iskusne starije kolege koji već znaju, primjerice, što će nas dočekati na gostovanju, kakva je scena... Mi mladi smo entuzijastični i ambiciozni, ali zaista se divim entuzijazmu starijih kolega koji desetljećima rade, volio bih i nadam se da ću nakon toliko godina karijere i ja biti sličan njima – zaključuje Gordan.
