U prvoj sceni, prije prve izgovorene riječi, sluga škarama odreže stapku ruže. Jasna je to posveta i Čehovu i Krleži. Baš kao što, po Čehovu, puška koja u prvom činu visi na zidu u zadnjem mora opaliti, kod Krleže škare u prvoj sceni prvog čina jasno pokazuju da nepoznanica nema – njih će Leone Glembay zarinuti u tijelo barunice Castelli, a drama će završiti jednom od mitskih rečenica hrvatskog dramskog pisma, zasigurno i najpoznatijom: “Gospon doktor su zaklali barunicu”.
Redatelj Miroslav Međimorec tom prvom scenom u predstavi “Gospoda Glembajevi”, koju smo premijerno vidjeli u Dramskom kazalištu Gavella, jasno pokazuje svoje namjere: Miroslav Krleža je velikan, stoji uz bok Čehovu, on je Hrvatima ono što je Englezima Shakespeare, a “Glembajevi” su najveća hrvatska drama 20. stoljeća. I tu iznenađenja ne može biti.
Krležijanski govor u fokusu
Redatelj se odlučio za čistu klasiku, u nadasve pročišćenoj scenografiji Zlatka Kauzlarića Atača, sa sjajnom glazbom Mateja Meštrovića i uz raskošne kostime Marite Ćopo. Međimorec ovdje čak više poštuje mit o Krleži nego Krležu i Glembajeve same. U toj je klasici krajnje dosljedan, pomalo na tragu velikog Vrdoljakova filma. I možemo mi sada raspravljati o glembajevštini svuda oko nas, počevši od obične adventske kućice, možemo i žaliti što je ta i takva glembajevština (veća i jača nego što je Krleža mogao i zamisliti) pojela ne samo “Gospodu Glembajeve” nego i budućnost generacija, ali treba priznati da su baš takvi klasični Glembajevi, čak i bez omiljenog premještanja klasika u naše vrijeme, primjereni Gavelli. Oni su dobili hit-predstavu koju će gledati i ljubitelji Krleže, školarci kojima je lakše “otrpjeti” dva i pol sata predstave nego se mučiti krležijanskom agramerštinom i germanizmima, a gledat će je rado i oni koji pamte da Glembajevih u Gavelli nije bilo 35 godina. Godine 1984. režirao ih je Petar Veček, Leone je bio Rade Šerbedžija, a ta se predstava igrala do svibnja 1991. godine.
I zato tvrdnja da u novim “Glembajevima” iznenađenja nije bilo ne znači ništa loše. Vidjeli smo jako dobre “Glembajeve”, klasične i dosljedne, upogonjene ponajprije odličnim glumačkim izvedbama u kojima je mnogo pozornosti posvećeno govoru. Nimalo lake Krležine rečenice ovdje su doslovno ušle pod kožu glumaca (s njima je radila jezična savjetnica Đurđa Škavić), a to je zasigurno bio najveći zadatak za Darka Stazića koji se glumačkoj ekipi priključio pri samom finiširanju predstave, nakon što je od uloge odustao Zlatko Vitez (usput budi rečeno u spomenutim “Glembajevima” iz 1984. on je glumio Silberbrandta, ispovjednika i ljubavnika barunice Castelli).
Na sreću, taj se veliki problem uskakanja u ulogu doslovno u zadnji čas ne vidi na sceni. Stazić je stari Naci Glembay, isprva distanciran, zatim sve uvjerljiviji do velikog finala i okršaja sa sinom, a iz njega kao da progovaraju ne samo svi Glembajevi “ubojice i varalice” nego i bahati i sirovi ovovjeki bogataši kojima je novac sve, a moral baš ništa.
Na sreću, svi oko Stazića bili su mu jaka potpora u velikom zadatku (s ograničenim vremenom). Čvrste su uloge Dijane Vidušin, Darka Milasa, Ozrena Grabarića (i fizički nevjerojatno sličnog mladom Krleži), Hrvoja Klobučara, ali stup predstave je Amar Bukvić. Ovi su “Glembajevi” potpuno njegova predstava, a Leone je Bukviću, od svega što je do sada igrao, najjača potvrda glumačke veličine, one iste koju je tako iskonski nagovijestila davna (2007. godine) predstava “Kako misliš mene nema” Ivice Boban i Teatra Exit. Njegovu se Leoneu jednostavno vjeruje – u riječi, gesti, grimasi, kriku... Srećom, nije se poveo teorijom da je Leone naš jadni izgubljeni danski kraljević. Ni slučajno, on je bogataško dijete, rođeno sa zlatnom žlicom u ustima, dijete koje je odrastalo shvaćajući podrijetlo tog bogatstva, otkrivajući prava lica ljudi oko sebe. I nije si spreman oprostiti što ga je baš ono najopasnije lice uspjelo zavarati, ali ga to ne priječi da erotski čezne za ženom pokojnog brata, sada opaticom.
Neko drukčije čitanje
Njegov je usud barunica Castelli, najželjeniji ženski lik hrvatskog glumišta. Krleža nije bio zadovoljan prvom barunicom (igrala ju je njegova Bela), a sve od tada taj lik kao da izmiče i najvećim glumicama. Možda je samo Ena Begović odmjerila prave doze žrtve koja je ujedno i serijska uništavateljica muškaraca. Nataša Janjić Medančić tek izgovara baruničine rečenice. Tko je ta žena, kao da je ne zanima. Šteta, jer uz Stazića i Bukvića nedostaje onaj moćni treći kut tog ukletog trokuta. Podjednako tako u hrvatskom teatru 2019. godine (a tek deset godina nas dijeli od prvog stoljeća ove drame) nedostaje i neko sasvim novo i drukčije redateljsko čitanje Glembajevih, ono koje bi se pozabavilo psihologijom, seksualnošću, krvlju i spermom, ono koje bi poseglo za macbethovskim, a ne hamletovskim postulatima u drami, ono koje bi gurnulo u stranu trule bogataše i pozabavilo se trulim dušama.
Zanimljiva kritika.