Gospođa Gabica sprema svoj život u dva velika kofera. Stari su, a svijeta vidjeli nisu. Seli se s njima iz stana u stan već šesnaesti put. Idu iz Dubrave u Veliku Goricu. Vraćaju se odakle su i krenuli.
Majka i otac su je dopratili do studentske sobe, oprostili se s budućom doktoricom i rekli da im redovito piše. Gospođa Gabica danas se vraća u svoj rodni dom. Nikad više podstanar. Oca i majke tamo više nema. Čekaju je samo uspomene na njih. Fotografije, uokvireni majčini gobleni i kolekcija očevih lula prekriveni debelim slojem prašine i sjećanja. U džepu joj je rješenje o mirovini, a u srcu nada u divnu budućnost s doktorom kojega je jedne davne godine upoznala u bolnici.
Na krevetu, u kojem je gospođa Gabica svaku večer posljednjih godina s uzbuđenjem razmišljala o jutru i pacijentima koji je čekaju, sada počiva gomila odjeće. Šarene haljine, džemperi od mohera, kaputi različitih boja i dužina, stari po nekoliko desetljeća. Čekaju crne vreće u kojima će ih odnijeti u Caritas.
Svakog jutra ulazi u autobus koji je odvozi do bolnice Dubrava. Iako je od njezina stana do bolnice tek desetak minuta šetnje, gospođa Gabica voli taj neopisiv osjećaj zajedništva u kojem se osoblje, koje mora biti prije doktora na radnom mjestu, sneno pozdravi i pospano razmijeni riječ-dvije. S ponosom gazi prema zelenoj bolnici okružena sestrama, tehničarima i čistačima.
“Dobro jutro, doktorice Gabice!”, pozdravlja je portir.
“Dobro jutro, Štefek!”, odgovara radosno.
Svakog jutra, čak i nedjeljom, već desetljećima s jednakim uzbuđenjem ulazi kroz glavna vrata bolnice. Uvijek joj je u ruci ruža bez trnja. Poklonit će je poslije nekom pacijentu. Neka mu uljepša dan.
Slaže zelenu haljinu i sprema je u vreću. U njoj je položila prvi ispit na medicini. U njoj je kasnije, u rano predvečerje, izišla na piće s Darkom. U njoj je još kasnije, te noći, zatrudnjela s Darkom. Nije bila zaljubljena u njega. Čak joj se nije ni osobito sviđao. Dijete nije imalo nikakve šanse. Ni jedno ni drugo nije željelo prepreku na svom putu k blistavim karijerama mladih doktora. Nikad kasnije nije požalila niti je poželjela neko drugo dijete. Pacijenti su bili njezina djeca. Upita se zašto je tu odvratnu zelenu haljinu selila toliko puta. Zašto je nije bacila čim ju je skinula u onom mračnom podstanarskom sobičku? Zašto joj se i danas teško rastati od nje?
Zgrabi s hrpe crvenu s crnim leptirićima i ubaci je nesloženu u vreću. Ova je najnesretnija, pomisli. U njoj je lutala u danima između interne i bolnice. U njoj je treći put izišla na ispit, jadnija i zbrčkanija nego ikad prije. Pronašli su je poslije tri dana. Brat ju je pronašao. U Pothodniku. Sjedila je tamo, u jednom tamnom kutu i plakala. U ruci je grčevito stiskala indeks.
Plavu haljinu boje ljetnog neba kupio joj je brat kad su je otpustili iz Vrapča. Kasnije ju je mjesecima oblačila svakog jutra kad bi sjedala za stol i otvarala debelu knjigu o internoj medicini. Ni zabrinutost roditelja, ni bratove molbe nisu je mogle odgovoriti od mahnitog učenja.
Nekoliko mjeseci poslije, uz kombinaciju lijekova i psihoterapija, zaposlili su je u firmi očeva prijatelja. Dani rada u nepravilnim su se razmacima smjenjivali s danima bolovanja u kojima se budila prije zore, tuširala, šminkala, češljala, pomno slagala odjeću po stilu i boji, uzimala ružu iz vaze i jurila prema bolnici. Tamo ju je čekao njezin svijet i sve što od života želi.
Žurila je hodnicima, pozdravljala se s osobljem, ulazila doktorima u kabinete i raspravljala s njima o dijagnozama, a poslijepodne, kad se život u bolnici stiša, vraćala se u svoj podstanarski stan i učila jer doktor nikada ne prestaje učiti.
U crnoj je pokopala roditelje. Pronašli su ih susjedi. Zagrljene na kauču. Neki su govorili da je peć bila neispravna, neki da nije. Ona se jedva čekala vratiti u bolnicu. Majci i ocu više nije mogla pomoći, a pacijenti je trebaju.
Brat joj je isposlovao invalidsku mirovinu i pomogao nabaviti piće i kolače da na odlasku počasti kolege. Osmjehuje se dok u rukama drži haljinu boje meda. Pažljivo je sprema pored albuma s fotografijama iz bolnice, liječničke uniforme i stetoskopa koje su joj poklonili kolege za sjećanje na godine provedene s njima.
Podiže sa stola odrezak iz novina. “Gospođu Gabicu koja je stanovala u Dubravi i okolici V. Gorice moli doktor iz Vrapča da mu se javi”. Stavlja ga u knjigu o internoj medicini. Javit će se gospodinu doktoru kad se smjesti u Gorici. Kuća je mala. Taman za njih dvoje.
Zatvara kofer i sjeda za stol. Gleda sive zidove, udubljen krevet i crne vreće pored njega. Čeka brata. On će je prebaciti u njezin novi/stari dom.
Pred kućom se zaustavljaju kola prve pomoći. Vidi ih kroz prozor. Sirena nakratko zatuli pa zamukne. Čuje škripu vrata u dvorištu. Netko pokuca. Vrata se otvaraju. Ulaze dva medicinska tehničara i doktor. Iza njih vidi bratovo smrknuto lice.
“Dobar dan, doktorice Gabice!”, govori doktor. “Molimo vas da pođete s nama. Imamo hitan slučaj u bolnici.”
Potencijal je tu, posebno mi je zanimljiv dio kad protagonistica izvlači stare haljine iz ormara i sa svakom izranja novo sjećanje. Doduše, ostatak je nezgrapno napisan, ostaje osjećaj nedvoršenosti, zbrzanosti i dosta je predvidljivo.