Lidiju Bajuk ne treba posebno predstavljati. Nesuđena liječnica već se dulje od tri desetljeća bavi međimurskom popevkom prvo kao izvođačica, onda kao kantautorica, a na kraju i kao znanstvenica. Ovih je dana Naklada Ljevak objavila i Lidijinu knjigu “Međimurska popevka” koja je plod multidisciplinarnih istraživanja, ali i dugogodišnje prakse u izvođenju jedinstvenog glazbenog fenomena srednje Europe.
Je li vaša “Međimurska popevka” prvenstveno znanstveni rad ili knjiga za šire čitateljstvo koje cijeni popevke iz Međimurja?
Ona je rezultat mojih tridesetogodišnjih istraživanja, a intenzivnije unatrag jednog desetljeća. Budući da su brojni objavljeni i rukopisni radovi o međimurskoj popevki rasuti u raznorodnim publikacijama i arhivima, knjiga je namijenjena svima koji se stručno, znanstveno ili amaterski bave međimurskom popevkom, objedinjeno predstavljajući relevantne podatke o njezinim objavljenim i neobjavljenim zapisima, o formalnim i strukturalnim obilježjima, o geografskim, političkim, ekonomskim i društvenim kontekstima, o sakralnim i profanim, urbanim i ruralnim utjecajima, o neznanom i znanom autorstvu, o izvedbenim praksama, o zaštiti i očuvanju na nacionalnoj i svjetskoj razini. Tu su i vlastiti prinosi o međimurskoj popevki u godišnjim i životnim obredno-običajnim praksama te u izobrazbi, primjeni, glazbeno-izvođačkim žanrovima i diskografskim izdanjima.
Vi ste među najzaslužnijim pojedincima zbog čijeg je truda međimurska popevka uvrštena na popis UNESCO-ove zaštićene nematerijalne baštine. Što su time popevke dobile?
Uvrštenjem u Registar nematerijalnih kulturnih dobara RH 2013. i u UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva 2018., međimurska popevka službeno je proglašena jednim od hrvatskih i svjetskih znakova identiteta. Autorica sam teksta prijedloga zaštite, a tijekom nominacije za UNESCO bila sam koordinatorica između Ministarstva kulture i lokalne zajednice, autorica jednog od pisama potpore i scenaristica desetominutnoga dvojezičnog filma koji je dostupan na UNESCO-voj e-stranici. Na nacionalnoj i svjetskoj razini ne mogu se zaštiti duhovne tradicijske pojavnosti kojima nema živih izvođača i nositelja i koje su zbog toga isključivo povijesno nasljeđe. Dakle, svjetsko priznanje nije samo čast nego i obveza lokalnog, nacionalnog i svjetskog financiranja programskih projekta njezinih daljnjih istraživanja, pohranjivanja, digitalizacije, zaštite, interpretacije, popularizacije, prenošenja i stvaralaštva. Odmah nakon svjetskog priznanja, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i Etnografskog muzeja u Zagrebu, u pokretnu izložbu “Hrvatska nematerijalna kulturna baština na UNESCO-ovim listama” etnologinje Iris Biškupić-Bašić i dizajnerice Nikoline Jelavić Mitrović uvršten je pano o međimurskoj popevki koji sam osmislila na poziv kolegice Biškupić-Bašić. U Odjelu za arheologiju i etnologiju kojem sam pročelnica, pod okriljem Matice hrvatske, Instituta za etnologiju i folkloristiku, Međimurske županije, Udruge Matapur i Zajednice hrvatskih KUU Međimurske županije 2019. potaknula sam i suorganizirala znanstveno-umjetnički kolokvij “Ti si meni po serdini srca – Obilježavanje uvrštavanja međimurske popevke na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva”. Pokraj spomen-poprsja Vinka Žganca ispred zgrade Odsjeka Učiteljskog fakulteta u Čakovcu ove je godine postavljena glazbeno-digitalna klupa “Popevka” dizajnera i fakultetskog predavača pedagoško-likovnih predmeta Andrije Večenaja, na kojoj se može preslušati desetak izvedbi međimurske popevke po izboru predavača pedagoško-glazbenih kolegija Branimira Magdalenića, dostupnih i na pridruženoj mrežnoj stranici skeniranjem QR koda. U Muzeju Međimurja u Čakovcu, u kojem će uskoro, na tragu moje inicijative za osnivanje čakovečkog Centra nematerijalne kulture Međimurja od 2011. do 2014., biti predstavljena Riznica Međimurja, stalni postav duhovnoga kulturnog nasljeđa najsjevernije hrvatske županije. To su samo neke od novijih aktivnosti, brojne druge pojedinačne i skupne započete su ranije i traju do danas.
Desetljećima pjevate međimurske popevke. Zašto su one tako zahtjevne za izvođenje?
Omiljenost međimurske popevke i izvan granica Međimurja ne jenjava. Ona plijeni pozornost pjesničkom snagom kajkavskog iskaza međimurske svakodnevice i blagdanskog ozračja, arhaičnim melodijama ispjevanima u starocrkvenim modusima. Otkad je međimurski etnomuzikolog Vinko Žganec objavio 1908. svoj prvi zapis napjeva “Megla se kadi”, a nakon toga na tisuće međimurskih napjeva u više publikacija, također je promovirajući na Hrvatskom radiju doslovno od njegova osnutka 1926. i na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji gdje je radio od 1948. do 1966., međimurska popevka stekla je izniman broj domaćih i inozemnih poklonika. Ona je zahtjevna za izvođenje zbog strukture svojeg jezika, razgranate melodije, neočekivanih intervala i intervalnih skokova. Izvođača joj nikad nije nedostajalo, danas su brojni. Međutim, za njezinu uspješnu izvedbu nisu dovoljni samo dobar sluh, ugodna boja glasa, dobra vokalna tehnika i poznavanje notografiranog predloška. Ako je zakinuta za izvođačevo ishodišno hermeneutičko iščitavanje ili poosobljavanje, koliko god formalno virtuozno predstavljena – zvučat će hladno. A da bi se je moglo poosobiti, treba znati što se zapravo interpretira. Čak i napjevi novijeg postanja imaju svoju povijesnu pozadinu, a kamoli napjevi kakvi su, primjerice, pjevana kola.
Prijeti li popevkama izumiranje?
Mislim da ne, barem ne onima izvođenijima. No današnji repertoari obuhvaćaju ih tek manji broj. Većina izvođača poseže za općepoznatim naslovima, nadajući se brzopoteznoj i većoj popularnosti, dok se na tisuće drugih, koje je Žganec zabilježio u Međimurju, rijetko ili uopće ne izvodi. Srećom, ima i onih posvećenih i upornih tragalaca za zapisima nepoznatih, gotovo zaboravljenih glazbenih dragulja iz fantastične glazbene riznice najmanje hrvatske županije.
Promovira li Hrvatska dovoljno svoju baštinu izvan granica?
Nekoliko je primjera dobrog brendiranja kulturnog nasljeđa u Hrvatskoj, primjerice u lokalnim gastrotradicijama, međutim ono još nije rezultat osmišljenoga kontinuiranog djelovanja na svim hrvatskim područjima i na svim razinama, nego prije svega aktivnosti nekih gospodarstvenika i nevladinih organizacija koje politički subjekti podupiru mahom radi samopromocije. Prečesto svjedočimo nakaradnostima koje su posljedica izostanka suradnje između turističkih subjekata i znanstvene zajednice, no ima poticajnih primjera zajedničkih nastojanja jednih i drugih.
