Nemam pojma – kratko i kroz smijeh odgovorio mi je Pascal Rambert, francuski pisac, producent, koreograf, scenograf, glumac režiser i još štošta drugo, kada sam ga pitao odakle ta njegova svestranost u umjetnosti, u prvom redu kazališnoj. Nije iz umjetničke obitelji, a sve je počelo od pisanja kojeg se vrlo rano prihvatio, sa 17 godina je već režirao svoju prvu dramsku predstavu. Danas su Pascal Rambert i Yasmina Reza, kako je ustanovio New York Times, najuspješniji, najprevođeniji i najizvođeniji francuski dramski pisci. Rambert je uz to od 2007. direktor francuskog nacionalnog centra za suvremenu umjetnost Théâtre de Gennevilliers posvećenog isključivo suvremenim autorima na svim umjetničkim poljima, a podij je otvoren i filozofima. Zagrebačka publika upoznala ga je i zavoljela kada je 2012. u ZKM-u postavio “Zatvaranje ljubavi”, a 2014. napravio je predstavu za djecu “Moj duh”. Sada s ansamblom HNK priprema svoju dramu “Glumica”. Premijera je 1. veljače.
Kako je počela vaša veza sa Zagrebom?
Tako što sam 18. srpnja 2011., jutro nakon premijere “Zatvaranja ljubavi” u Avignonu, dobio SMS od osobe s neizgovorljivim imenom i prezimenom. Osobito prezimenom. Dubravka Vrgoč bila je prva koja mi se obratila i rekla da tu predstavu želi u svom kazalištu. U Zagrebu. Pristao sam i zbog posebne veze i emocija prema cijelom ovom prostoru. Sa svojom djevojkom novinarkom proputovao sam dobar dio bivše Jugoslavije. Volio bih jednom raditi i u Sarajevu. Bili smo u Beogradu i Skoplju, rado ljetujemo na Mljetu, a posjetili smo i Travnik i ćupriju na Drini u Višegradu, zbog Ive Andrića, naravno.
Zašto ste sada za Zagreb, od svih svojih komada, izabrali baš “Glumicu”?
Kad sam prvi put bio ovdje, odlazio sam svaku večer u kazališta, pa tako i u HNK. To uvijek radim: pišem, probam i idem na predstave jer teatar je moja životna tema. Već tada mi se jako svidjela Alma Prica. Zapazio sam i Bojana Navojca i Livija Badurinu, a bila je tu i Nina Violić. Već sam tada poželio imati jednom u nekom svom komadu takve glumce. I zato sam u razgovorima o sljedećem projektu spomenuo komad koji tada još nije bio izveden, a koji sam napisao za Moskvu. Komad kao da je pisan upravo za Almu Pricu iako sam “Glumicu” napisao na narudžbu moskovskog MHAT-a, s kojim također imam posebnu vezu. Jako je dobro kada redatelj barem malo poznaje glumce i ima priliku vidjeti ih na pozornici umjesto da ih odabire nakon samo jedne brze audicije. Ansambl HNK za mene je moja hrvatska ekipa. Uživam u probama, cijela je podjela divna.
Kako vam je režirati vlastite tekstove na jezicima koje ne znate?
Samo ove sezone već sam postavljao svoje komade na portugalskom, poljskom, španjolskom, kineskom... “Zatvaranje ljubavi” već postoji u 13 verzija na 13 različitih jezika širom svijeta, a imam i komade s još više izvedbi i prijevoda. Svoje komade na svim tim jezicima koje ne znam zapravo razumijem upravo zato što je to moj tekst, a ne Molière ili Shakespeare, a i zato što ih i sam igram. Ponekad uskačem i u “Glumicu” kada treba zamijeniti nekog glumca jer smo neprestano na turnejama. Ja svoje komade doista razumijem i u Japanu, i u Finskoj, i na Tajvanu, i u Njemačkoj, i u Meksiku, pa i na arapskom. Razumijem jer imam uši. Već po intonaciji čujem jesu li glumci u pravom tonalitetu ili nisu. Vidim to i po jeziku tijela. Da sam pisac romana koji se prevode na druge jezike, ja nikako ne bih mogao znati koliko je neki prijevod dobar ili loš. Ali kako već trideset godina pišem za teatar, a on se podjednako nalazi u očima, tijelu i glasu, jednostavno znam je li gluma dobra ili loša.
“Glumica” je praizvedena u Parizu u prosincu 2017., ali premijere u Moskvi,koja je trebala biti još prije, nije bilo. Što se dogodilo?
U međuvremenu se dogodio rat u Ukrajini i pripojenje Krima Rusiji. Upravo u to vrijeme bio sam u Moskvi, mjesec-dva prije i u Kijevu, a na Krim smo često odlazili na odmor jer tamo je živio Čehov i ja sam svakako želio vidjeti njegovu bijelu daču u Jalti. Posjećivanje kuća velikih pisaca moja je velika strast i veselje. Dakle, atmosfera u Moskvi bila je vrlo napeta, a mnogi su glumci bili i vrlo tužni. Mnogi su projekti propali, nestalo je novca, rublja je devalvirala, a uskoro su počele i sankcije Rusiji. U cijeloj toj situaciji činjenica da sam stranac odjednom je postala problem i tako je propala i produkcija “Glumice”.
Kao kolateralna žrtva geopolitičke situacije?
Upravo tako. Nažalost, prošle je godine umro i veliki, veliki Oleg Tabakov, direktor MHAT-a. Novu upravu još nisam upoznao. U međuvremenu sam dobio narudžbu za brazilsku verziju “Glumice” u Rio de Janeiru, nakon toga ću je raditi u Njemačkoj, pa se možda dođe i do Rusije. Ali znate, ovdje ima nešto vrlo slično u jeziku, u glumcima, u povijesti i u ukupnom imaginariju ovog prostora. Osjećam taj slavenski duh i mislim da će zagrebačka izvedba “Glumice” biti najbliža onome što sam zamišljao u Moskvi.
Komad govori u umiranju i smrti jedne velike ruske glumice. Imena likova ostaju ista kao u originalu?
Da. Isto tako i glazba. Tako je bilo i sa “Zatvaranjem ljubavi”, komadom u kojem nisam mijenjao ništa gdje god da sam ga u svijetu postavljao premda je tipično francuski. Doduše, ovdje smo promijenili imena likova u Ninu i Gorana, prema Nini Violić i Goranu Bogdanu koji su glumili, ali mijenjati imena likova u Čehovljevim dramama kad se igraju drugdje u svijetu stvarno ne bi imalo smisla.
Ne mijenjate, dakle, ništa ni u režiji i inscenaciji?
Ne. Znate, tada kad sam bio u Moskvi bila je veljača i bilo je puno snijega, a blizu mog stana bile su dvije cvjećarnice koje su radile cijelu noć. Zamislite da idete kroz hladnu, mrklu moskovsku noć i odjednom pred vama puno cvijeća. To je bilo predivno. Također, gledao sam koliko cvijeća ljudi u Moskvi donose na premijere. To donošenje cvijeća glumicama i glumcima na pozornicu zna trajati i dvadeset minuta nakon što završi predstava. To me zadivilo. I tako sam zamislio scenografiju “Glumice” s dvjestotinjak buketa cvijeća na pozornici. Cvijeće je divno, ali može i gušiti. Ne možete spavati u sobi punoj cvijeća. Tim cvijećem ljudi izražavaju ljubav, ali cvijećem isto tako ljude možete tlačiti i ubijati.
Koliko predstava traju ti buketi?
Umjetni su.
Umjetni? Gledajući fotografije nije mi palo na pamet da cvijeće nije pravo.
Pa što mislite koliko bi koštala ta predstava kada bismo stalno kupovali novo cvijeće? To nitko ne bi mogao platiti. (Smijeh) Za parišku predstavu kupio sam cvijeće u Kini, ali ovdje u Zagrebu našli smo trgovinu s također vrlo lijepim umjetnim cvijećem.
U povodu premijere “Glumice” u pariškom teatru Bouffes du Nord New York Times je objavio veliki tekst u kojima uspoređuju Yasminu Rezu i vas, odnosno privatna kazališta koja izvode publici pristupačnija djela poput njezinih, i kazališta koja se financiraju javnim novcem poput vašeg, koja se više bave eksperimentalnim i visokoumnim (high brow) teatrom. Slažete li se s takvom klasifikacijom?
U Francuskoj da. Yasminu poznajem već 30 godina i mi doista radimo potpuno različito kazalište. Ona piše komade koji odgovaraju onome što zovemo engleskim teatrom s jasnim zapletom, kratkim rečenicama. Ja radim ono što neki nazivaju visokoumnim, ali i ta vrsta kazališta je također jako popularna jer ni nama ne nedostaje publike. Kako u posljednje vrijeme ponestaje novca za javna kazališta, pojavila se tendencija svojevrsnog “crossovera” između javnog i privatnog teatra. Ali ja to nikada ne radim. Držim se svog pravca.
U Hrvatskoj se posljednjih godina s političke desnice čuju teze o “zapadnoj kulturnoj revoluciji” i o tome kako bi europsku kulturu i umjetnost trebalo izbaviti iz ralja ljevice, pa čak i komunista. Čujete li takvo što u Francuskoj?
Ne često, ali i takve bi rasprave mogle početi. Nisam previše upućen u vašu dnevnu politiku, ali znam da se takve stvari već događaju u Poljskoj, Mađarskoj, sada i u Italiji, a novi brazilski predsjednik, populist Bolsonaro, upravo je ovih dana jednostavno ukinuo ministarstvo kulture. To je strašno.
Jeste li uspjeli dokučiti kakvu to viziju kulture i umjetnosti imaju desničari?
Oni nemaju viziju kulture jer nemaju uopće nikakve vizije. Njihovi su pogledi na svijet stari i prevladani. Ali vrlo je bolno gledati što se događa čak i u mojoj zemlji. Francuska ima veliku tradiciju kulturnih reformi i za sve to što imamo možemo zahvaliti i velikim ministrima kulture poput Malrauxa i Jacquesa Langa. Ali istina je da ima sve manje i manje novca. A kada je u nekim manjim mjestima vlast osvojila Nacionalna fronta, krajnje desna stranka Marine Le Pen, odmah su se uhvatili mijenjanja kulture. I nisu predlagali vraćanje klasici, nego su počeli gurati folklorne stvari. Ljudi poput mene pod njihovom bi vlašću vjerojatno smjesta bili prognani. Morate znati da je “Glumica” najklasičniji komad koji sam napravio u životu. Ja svoje predstave ne bih nazvao eksperimentalnima, ali većina su njih na više načina radikalne, grube, žestoke i nasilne, poput mog posljednjeg komada “Sestre”. No, “Glumica” je mnogo nježniji komad, u njemu su ljudi dobri, jezik je mekši, ali to je u mom radu iznimka.
Zašto je “Glumica” drugačija?
Zbog smrti. Ali i zbog Zagreba. Bit će to divna predstava. Vaši glumci za mene su najprije ljudi s kojima osjećam iznimnu bliskost. Radio sam i radim u mnogim velikim svjetskim kazalištima, ali ovdje, ne znam kako da vam to kažem a da ne zvuči glupo... jednostavno volim Zagreb. Zaista! Evo, baš jučer zvali su me iz Beograda i ponudili da tamo radim “Sestre”, ali morao sam im reći da mi je kalendar nažalost pun do 2022. I nisam lagao. Ali za Zagreb ću uvijek nastojati naći vremena. Ovdje se odlično osjećam, a tu je i moj sada već dugogodišnji odnos s Dubravkom Vrgoč i Ivicom Buljanom koji ovdje rade jako važan i golem posao. Ima ljudi koji misle da bi nacionalno kazalište poput ovog trebalo igrati samo klasike. Ono što Dubravka i Ivica ovdje rade je iznimno. Zahvaljujući njima, HNK Zagreb je sada kazalište poznato u cijeloj Europi. I to ne kao neko malo, simpatično provincijsko kazalište, nego kao mjesto gdje se u umjetnosti rade velike i važne stvari. Čini mi se da to ljudi ovdje ne znaju, ili ne znaju dovoljno, i jako mi je važno da to kažem. Putujući po svijetu, ne jedanput naletio sam na Dubravku, čak i u New Yorku, i gledao kako se lavovski bori i čini sve da ljude dovede ovamo u Zagreb i da pokrene i promijeni neke stvari. Mene kao Francuza to se zapravo ne bi trebalo ticati, ali kao kazališni producent, režiser i pisac ja jako dobro vidim da se ovdje događa nešto veliko i važno.
Kao Francuz vjerojatno ne znate ni to da najžešći politički oponent koji neprestano kritizira, napada i otežava rad Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana sjedi u Kazališnom vijeću ove kuće. Možete li zamisliti nešto takvo u Francuskoj?
Takvo što uopće ne želim zamišljati. Ljudi se moraju pitati što žele. Žele li ostati mali, provincijalni, zatvoreni u sebe ili nešto drugo. Ja znam da već sada u Hrvatskoj nema dovoljno ljudi za sezonska radna mjesta u turizmu i da će vaša Vlada uskoro morati početi pozivati radnike iz inozemstva, tko zna odakle. I to neće biti problem, kao što nije problem ni kada ljeti nahrupe strani turisti da bi satima sjedili i pili pivo na dalmatinskoj obali. Ali problem odjednom nastaje zbog migranata ili zbog stranaca poput mene. Ljudi moraju razumjeti da živimo u otvorenom svijetu i da se ne možemo vraćati na staro. A stvaran i velik problem jest to kad pet posto vašeg stanovništva napusti svoju zemlju.
Kao čovjek koji je u neprestanom pokretu i oblijeće globus, recite nam mijenja li se svijet doista jako brzo i doista u desnom smjeru?
Ja doista provodim oko 250 dana godišnje izvan Pariza i dobro upoznajem zemlje u kojima radim, družim se i razgovaram s ljudima. Na mnogim se mjestima suočavam i s cenzurom, na primjer u Kini ili Egiptu, gdje to ne možete izbjeći, ali zato su ljudi na takvim mjestima već izvježbani da osjete, prepoznaju i shvate ono što nedostaje. Doista osjećam da se populizam i nacionalizam vraćaju. Sve države pomalo naginju tomu, od Amerike do Japana. Sve češće mi negdje kažu da me vole i da bi me rado pozvali, ali da moraju angažirati nekog svog.
Što će se dogoditi s kulturom i umjetnošću ako takve politike prevladaju?
Mislim da će ljudi poput mene, poput Falka Richtera, koji će uskoro doći u Zagreb sa svojom predstavom “I am Europe”, ljudi poput Ivice Buljana i Dubravke Vrgoč, ljudi kojima kazalište doista život znači, uvijek pronaći način da rade to što rade. A budemo li se morali žešće boriti, to će u naše bavljenje umjetnošću samo uliti još više snage.
Vi radite i predstave s eksplicitnim političkim porukama...
Da, ali samo u Francuskoj. Ne bih sebi nikada dopustio dijeliti političke lekcije ljudima u bilo kojoj drugoj državi, ali Francusku jako dobro poznajem i tamo kritiziram svoju državu. Tako su me roditelji odgojili.
Onda nam možete reći i što mislite o pokretu “žutih prsluka” i u kojem smjeru to ide?
Prosvjedi su sve malobrojniji i sve desniji. Rukopis krajnje desnice lako se prepoznaje. Pokret je u početku okupljao obične ljude koji su se većinom politički pozicionirali oko lijevog centra i koji su jednostavno željeli učiniti nešto da poprave svoje životne uvjete. Ali onda su se, osobito u provinciji, kao vođe počeli nametati populisti i desni radikali koji za sobom povlače gnjevne i uglavnom neobrazovane ljude, kao i svuda u svijetu.
Ovo je smijeh a ne novinarstvo. Uvlačenje do bola. Kompleksi su gadna stvar.