Opera je glazbeni žanr kojem su valjda više nego ijednom drugom zloguki proroci u 20. stoljeću proricali smrt i potpuno izumiranje. Srećom, kao u malo koje drugom slučaju bili su potpuno u krivu. Opera je danas jedan od najvitalnijih pogona glazbene industrije, ne samo diskografske, nego i one žive, kazališne. Tom smo fenomenu svjedoci i u Hrvatskoj. Ciklus izravnih prijenosa predstava iz njujorškog Metropolitana postao je hit najprije u dvorani Lisinski koja je probila led, a sada u vrhunskim predstavama uživa i publika u kinima Cineplexx u Osijeku i Splitu. Zagrebački je Movieplex proširio ponudu i na balete Boljšoja i operne premijere od Scale do Covent Gardena. Cinestar je prvi u nas prikazao snimku londonske Carmen u 3D tehnici.
Osobito veseli što velike lance u prijenosima opera slijede i gradska kina, kao nedavno u Puli i Dubrovniku. Dakle, opera je itekako živa, a pred intendante i izvođačke ansamble opernih kuća postavljanju se novi izazovi, jer publika je upućenija i razmaženija nego ikada.
Producenti kao intendanti
No, uz sve vizualne senzacije, ova glazbeno-scenska vrsta uvijek je bila u prvom redu glazba, pa tek onda riječ, bez obzira na različite ishode filozofsko-estetičkih povijesnih rasprava na tu temu.
Diskografska je industrija u krizi, o tome nema spora. Međutim, velike diskografske tvrtke kao što je Decca, jedna od najpoznatijih etiketa velike grupacije Universal, očito još uvijek itekako imaju interes izdavati audio snimke i najpopularnijih, ali i prilično raritetnih naslova oko čijeg su snimanja svojedobno angažirali najkompetentnije dirigente, orkestre i pjevače. U tom je smislu sasvim točno i ispravno što je ova tvrtka uz svoj znak na omotima nove serije reizdanja antologijskih snimaka napisala “The Opera Company”. Doista, producenti tih projekata igrali su svojedobno ulogu intendanata. Nekada bi iskoristili ansambl okupljen oko neke predstave u nekoj od velikih kuća ili na festivalima poput onog u Salzburgu ili Bayreuthu, a nekad bi se postava sastavljena od samih legendi okupila samo u studiju na snimanju. Prošle jeseni objavljeno je prvih dvadeset impresivnih naslova sa zvjezdanom postavom nekih još uvijek živih, ili pak već odavno mrtvih legendi. U svakom slučaju, kada na popisu vidite, primjerice, Carrerasa u naslovnoj ulozi Massenetova Werthera, onda možete biti sigurni da je to Carreras iz svojih najboljih godina, baš kao i Pavarotti u Verdijevu Trubaduru ostvarenom sa Zubinom Mehtom i njegovim ansamblom iz Firence.
Opera je i dalje najveće čudo
Aktualni niz od dvadeset naslova, u Zagrebu dostupnih u Aquariusovoj trgovini Klasika & Jazz, donosi tako antologijske snimke “Figarova pira”, “Čarobne frule”, “Trubadura”, “Moći sudbine”, “Ljubavnog napitka” ili “Sumraka bogova”, ali i Brittenov “San ivanjske noći”, “Helijanino čudo” Ericha W. Korngolda, Straussovu “Arabellu”, Weberova “Oberona”, kao i ruske klasike u izvedbama pod vodstvom Valerija Gergijeva. Novih 20 naslova izlazi u kolovozu, od Beethovenova “Fidelija” do Wagnerova “Tristana”.
Novo atraktivno pakovanje starih izdanja, od kojih se neka ili prvi put ili nakon dugo vremena pojavljuju na CD-u, ima i privlačan interaktivan dodatak. Umjesto u predebelim knjižicama presitnih slova, sada originalni libreto svake od opera, ili prijevod na nekom od svjetskih jezika, nalazite na internetu, skupa s drugim dodatnim sadržajima i informacijama. Put do njih otvara vam svojevrsni digitalni ključ koji dobivate na CD-u. Tehnološkim čudima nikad kraja. Ali najveće od svih čuda i dalje je sama opera.
