Dario Harjaček kazališni je redatelj i autor romana “Sanjica Lacković”. Režirao je u gotovo svim hrvatskim kazalištima. Posebno je ostala zapamćena njegova režija “Kate Kapuralice” Vlaha Stullija na Dubrovačkim ljetnim igrama 2011. godine. Harjaček je samostalni umjetnik pa mu je virusna pandemija gotovo potpuno onemogućila djelovanje.
Koliko je ovo dvomjesečno zatvaranje kazališta utjecalo na vaše poslovne i privatne planove?
Upravo nekako u ovo vrijeme s Vedranom Klepicom trebao sam završavati projekt koji smo radno nazvali “Jesmo odi svi debili ili?”, prema grafitu koji se nalazi blizu ulaza u Gradsko kazalište mladih u Splitu gdje se projekt trebao realizirati. Predstava je trebala tematizirati kontekst u kojem su se dogodila nedavna ubojstva na splitskim ulicama. Žao mi je što je izgubljen onaj inicijalni zalet koji je u teatar trebao prenijeti stvarnost trenutka. No ne mislim da će ta tema postati tek jučerašnja vijest. Toliko se toga nataložilo u ovom društvu da je u jednom trenutku postalo potpuno legitimno razmišljati kako pravo i pravda nisu riječi istog korijena i kako naše nepovjerenje u institucije države postaje trajni otpor prema njima. Split je u tom smislu specifičan jer kao grad ima duboki respekt prema unificiranom uličnom kodeksu. Mislim da je zbog toga tamo i toliko jaka lokalna hip-hop scena. Jako sam se veselio tom projektu jer smo kroz neposredni razgovor s glumcima GKM-a trebali proanalizirati neke naše trenutačne velike egzistencijalne frustracije, a ono što mene kao kazališnog autora najviše zanima – trebali smo kroz te razgovore stvoriti jedinstvenu platformu naših pogleda na stvarnost. Zajedništvo. Prisnost. U međuvremenu zavladala je riječ distanca. Osjećam kako mi se tijekom ova dva mjeseca distanciranost upisala u neurološki sustav. Malo strahujem od povratka takozvane normalnosti. Mislim da će mogućnost prisnosti među ljudima – dodir, zagrljaj, čak najbanalnija fizička blizina biti nešto za što će trebati najviše vremena da se rehabilitira. Zavidim ljudima koji su tijekom ovog razdoblja mogli raditi. Nama kazalištarcima je pravo na rad oduzeto u najbrutalnijem obliku. Naš rad na ovaj ili onaj način uvijek preispituje impulse ljudske bliskosti. I zato će povratak kazališta na tračnice biti prilično dugačak. O dugoročnim financijskim perspektivama ne želim ni govoriti.
Samostalni ste umjetnik i član HZSU-a. Dobili ste potporu od države za ožujak od 3250 kuna. Mislite li da država mora napraviti više kako bi pomogla umjetnicima koji nemaju stalni posao?
Dobio sam 3250 kuna na temelju oduzimanja mogućnosti rada u periodu u kojem država provodi mjere zaštite od širenja epidemije. Iskreno, moj odgoj stvara duboki osjećaj nelagode radi činjenice da dobivam novac koji nije zaslužen radom. No tu dolazimo do toga na koji način država treba skrbiti o umjetnicima, zapravo, što umjetnici znače društvu. Problem je to što većina umjetnika živi u stalnom egzistencijalnom strahu. Kao samostalnom umjetniku, onemogućeno vam je da koristite pogodnosti poput ulaženja u minus, dizanja kredita – što paralelno dovodi do toga da čak i oni vrlo aktivni umjetnici sa solidnim prihodima ne mogu kupiti stan, auto ili na bilo koji način investirati u sebe. To povlači za sobom jednu bitnu konzekvencu – u umjetničkom poslu mogu opstati gotovo isključivo ljudi koji imaju neku vrstu financijskog zaleđa – koji su zbrinuti. Zato umjetnost postaje djelatnost privilegiranih klasa, konstantna vrtnja u krugu doživljaja umjetnika kao uresa jedne solidne buržoaske obitelji. S druge su pak strane šljakeri, entuzijasti, fanatici koji na leđima svoje vjere u umjetnost nose najveći teret očuvanja kakve-takve kvalitete umjetničke proizvodnje. Smatram da bi trebalo ozbiljno podignuti kriterije za dobivanje statusa samostalnog umjetnika, ali isto tako da bi država samostalne umjetnike trebala podržavati puno ozbiljnijim mjerama od postojećih. U mračno doba komunizma umjetnici su imali daleko veće privilegije – od rješavanja stambenog pitanja pa do brige o adekvatnom zapošljavanju – koje su omogućavale daleko veću slobodu stvaranja nego što je imaju današnji umjetnici smlavljeni totalitarizmom komercijalizacije. Uglavnom, zbog otkazanih projekata mnogi su umjetnici preko noći postali ljudi bez krova nad glavom. Čini mi se suludim da se sistem može urušiti u tako kratko vrijeme a da nijje postojala bilo kakva strategija za takve situacije. Naravno da najveći grijeh pada na Ministarstvo, no isto tako mislim da su zakazale i strukovne udruge i sindikati. Umjetnike je općenito jako teško organizirati.
U Hrvatskoj su i kladionice, a o crkvama da i ne govorimo, otvorene prije kazališta. Je li kultura u Hrvatskoj samo prigodni ukras i nužni trošak kojeg se u krizi prvog odričemo?
Jako mi je teško govoriti o tome na dan kada su stranka gradonačelnika Bandića i HDZ jednim potezom izbrisali mogućnost umjetničkog djelovanja na neodređeno vrijeme. Naime, grad se ograđuje od isplate preko natječaja već odobrenih projekata. To je barbarski potez bez presedana. Znate li koliki ljudi u ovom trenutku doslovno ne znaju što će jesti, kako plaćati stanarine, režije, a o nemogućnosti djelovanja da i ne govorimo? Treba istaknuti da se radi o najobrazovanijem segmentu društva, a ujedno i javno najeksponiranijem. To nije povratak u neku recentnu prošlost. To je doslovno povratak u srednji vijek. Ne znam što je kultura Hrvatskoj kao društvu. Samo znam da su navedene političke platforme nositelji najbrutalnije plemenske društvene doktrine koja se temelji na tome da politika u prvom redu mora emanirati moć, a ne biti u službi. Ovo je još jedna simbolička gesta kojom nam daju do znanja da smo pred njihovom arogancijom duboko bespomoćni. Nažalost, živimo u zemlji u kojoj još uvijek takve manifestacije moći imponiraju kritičnom broju glasača.
Prije deset godina zvali su vas hiperproduktivnim redateljem. Što je danas ostalo od te hiperproduktivnosti?
Zanimljivo je kako u Google-galaksiji neke krajnje efemerne opaske nekih krajnje efemernih osoba ostavljaju pečat na vaš životopis. Nikada nisam bio hiperproduktivan. A ono što je ostalo od mog rada više-manje je ono što je ostalo zapisano na Googleu. I to je strašno. Događa mi se često u zadnje vrijeme da u različitim intervjuima odgovaram na potpuno ista pitanja, a koja najčešće postavljaju ljudi koji nemaju apsolutno nikakvu sliku moga rada. Najčešće nisu vidjeli ni jednu moju predstavu, nisu pročitali ništa što sam napisao, ali bez obzira na to postavljaju pitanja o mojem radu tako da koncipiraju pitanja prema naslovima prvih deset članaka koji se pojavljuju kada se moje ime upiše u tražilicu. To budu pitanja o mjestu mog rođenja, o mojoj ženi ili pak neka vrlo općenita pitanja koja se mogu postaviti bilo kome o bilo čemu. Razina nepismenosti u današnjem Google-novinarstvu apsolutni je pandan nepismenosti i nekulturi koja dolazi od strane politike. Govorim u prvom redu o kulturnom novinarstvu, onome koje bi trebalo biti u živoj vezi sa samom umjetničkom praksom. Naravno, sada generaliziram jer postoji isto tako i veliki broj vrlo upućenih kulturnih novinara no sve se to gubi u ovom beskrajnom smeću informacija. Fali mi živa interakcija s medijima. Jer smatram da je umjetničko djelovanje samo jedan segment javnog djelovanja umjetnika. Zbog toga mi je strahovito stalo do svake riječi koju izgovorim u javnom prostoru. Pogotovo zato jer će me do kraja života progoniti preko internetskih pretraživača. No vratimo se na produktivnost. Svatko tko želi živjeti od svog rada kao samostalni umjetnik mora proizvoditi puno više od onoga koliko bi trebao. S godinama čovjek stječe određene vještine koje mu omogućavaju da posao radi s lakoćom i to ne mora nužno biti loše. Osobno, volim biti u neprekidnom mentalnom treningu. U trenutku kada je epidemija zatvorila mogućnost rada u kazalištu, odmah sam se okrenuo drugim mogućnostima rada – javio sam se na natječaj za razvoj scenarija, počeo razvijati jedan dramski tekst, započeo sam pripremu za novi roman. Ne mogu se smiriti u tom smislu. Dok nisam kreativan, suočavam se sa stravičnom tjeskobom. Postajem teret i sebi i svima oko sebe. U posljednje vrijeme posebno me kao medij uzbuđuje radio – toliko eteričan i anakron, a opet medij koji uvijek iznova hvata impulse vremena na specifičan i nov način. Volim raditi radiodrame. Mislim da u tom mediju ne strahujem od hiperprodukcije i jedva čekam da se ponovno pokrene proizvodnja na HRT-u.
Kazališna javnost često se buni zbog kazališnog koncepta u kojem je redatelj važniji od autora teksta. Mislite li vi da je tekst samo tijesto od kojeg redatelj može raditi sve što hoće?
Hrvatska u ovom trenutku ima pregršt sjajnih kazališnih redatelja. Vrlo inovativnih, hrabrih i beskompromisnih. No problem nastaje u trenutku kada shvatite da se kazališne institucije do te mjere zatvaraju u svoje ziheraške zone da uvijek ponovo morate dokazivati da vaš rad nešto vrijedi. To je velika frustracija moje generacije. Prvenstveno zato što je to generacija ljudi koji u prvom redu žele stvarati, a puno manje misle o svojoj poziciji unutar scene. Mislim da dobri redatelji, u tom smislu, ne mogu pogriješiti s interpretacijom nekog teksta. Predstava je vrijedna ili nije vrijedna. Nagledali smo se toliko doslovnih, dosadnih i neinventivnih predstava vjernih literanim predlošcima da je to strašno. Pisci ne mogu bez redatelja jer redatelji daju kontekst onome što je napisano. Tekst bez konteksta ne postoji. Barem ne kao kazalište. A da se vratim na temu konzervativnosti kazališnih institucija – vrlo je malo kazališta koja su spremna istinski se baviti izravnom interakcijom sa stvarnošću. ZKM je ostao gotovo jedino mjesto u Zagrebu otvoreno za ozbiljne autorske projekte. Sve to malo podsjeća na onaj vic o Spider-Manu koji dolazi u Zagreb – skoči na Zagrepčanku, sa Zagrepčanke na Cibonin toranj, a onda u čudu zastane i kaže: „A kud dalje, j*bo*e?“ Tako je i s kazalištem. Napravite neki autorski iskorak, a onda shvatite da vam je jako teško razvijati se jer jednostavno nemate gdje. Kazalište ne možete stvarati doma u svojoj radnoj sobi.
Postoji li neka kazališna kuća u Hrvatskoj koja je vaša tiha patnja?
Gotovo nikad ne odbijam ni jedan posao. Radio sam u gotovo svim kazalištima u Hrvatskoj. I vrlo sam rijetko imao neugodna iskustva u nekim sredinama. Veliku mi bol čini propast varaždinskog HNK kao institucije preko koje sam upoznao i zaljubio se u kazalište. Tamo, nažalost, više gotovo da se ne može raditi. Barem ne na način da to ima smisla. Žao mi je radi toga jer nikada nisam uspio ostaviti neki ozbiljniji trag u vlastitom gradu. Bilo je tu samo gomilu raznih nesporazuma. No, vjerojatno je istina da nikad ne možete biti prorok u vlastitom zavičaju. Zanimljivo je kako su moji gradovi u umjetničkom smislu u prvom redu postali Split i Dubrovnik. To su gradovi u kojima osjećam veliku povezanost s publikom i u kojima sam osjetio najsnažniji osjećaj uspjeha, što me motivira uvijek ispočetka da dajem najbolje od sebe.
Prije dvije godine objavili ste roman prvijenac. Jeste li zadovoljni odjecima tog romana i pišete li nešto novo?
Zadovoljan sam utoliko što mislim da je to bio roman kojim sam se prvenstveno želio predstaviti kao pisac. U trenutku kada sam ga objavio, krenuo sam dalje. Nisam puno razmišljao o tome što napraviti s njim. Problem s našim izdavaštvom je u tome što je jako teško pronaći sugovornika odnosno urednika kojem će biti stalo da nečiji rukopis pretvori u radni materijal od kojeg se počinje raditi najbolja verzija autorove ideje. To je slična priča kao i u odnosu dramskog pisca i redatelja. Bez pravog redatelja i najbolji tekstovi venu. U tom smislu žao mi je da nisam imao prilike pomaknuti neke vlastite granice. S druge pak strane, izuzetno sam zadovoljan recepcijom. Jako je puno ljudi imalo potrebu osobno mi se obratiti nakon pročitanog romana, a među njima je bilo i izuzetno puno ljudi do čijeg mi je mišljenja jako stalo. Što se tiče novih stvari, imam već vrlo jasno koncipirana dva romana. Nadam se da će mi životne okolnosti omogućiti da ih realiziram. Jer pisanje romana traži jako puno vremena.
Je li u Hrvatskoj isplativije biti romanopisac ili redatelj?
Kada bi se izračunala cijena jednog sata pisanja romana, došli bismo do toga da je skupljanje boca vrlo unosan posao. Toliko o tome. Što se tiče isplativosti redateljskog posla, bio bih vrlo bahat kad bih rekao da to nije dobro plaćen posao, no isto tako valja uzeti u obzir da je riječ o vrlo ekskluzivnom poslu koji je sposobno raditi strahovito malo ljudi. Pogotovo na visokoj produkcijskoj razini. S druge strane, neizvjesnost je ogromna. Nikada ne znate što vam donosi sljedeća godina, da ne govorimo o duljem vremenu.
Često progovarate o neugodnim društvenim temama. Ispaštate li zbog toga u profesionalnom smislu?
Naprotiv. Društvena angažiranost postaje temelj vašeg identiteta. Ne smatram ni tu vrstu angažiranosti nekom posebnom hrabrošću. Čovjek govori o stvarima koje ga zanimaju i o stvarima za koje misli da su važne. To je potpuno prirodno. Nikad tim stvarima nisam pristupao tendenciozno. Moram primijetiti da u mlađim generacijama vidim puno veću razinu konformizma nego u svojoj generaciji i to mi nije drago.
Razmišljate li o političkoj aktivaciji?
U svojem djelovanju vidim puno političnosti, no ne vidim neki poseban razlog za sudjelovanje u politici. To je jednostavno potpuno neprimjereno mojem karakteru. Nikome ne bih bio od neke velike koristi kao političar.
Svojedobno ste napadnuti zbog majice koja se jednom građaninu Zagreba nije dopala. Jesmo li postali društvo koje odveć tolerira agresiju?
U našoj recentnoj povijesti 2016. je specifična godina. Dogodio se jedan kratki politički trenutak koji je potpuno promijenio naš doživljaj društva. No s druge strane dovoljno dugačak da iz najmračnijih kutaka podzemlja u politički mainstream uvede neke potpuno vampirske likove. Govorim, naravno, o vremenu premijera Oreškovića, o Karamarkovoj Vladi. Bilo je to vrijeme osjećaja stravične nesigurnosti. Događaj poput mojeg gdje vam usred bijelog dana neki manijak radi majice na kojoj su nacrtani srp i čekić može pljunuti u lice i srušiti vas na tlo postao je nešto potpuno normalno. Zahvaljujući anonimnoj dojavi, uspio sam saznati i identitet napadača. Riječ je o aktivnom sudioniku zagrebačke neonacističke scene, pripadniku frakcije poznate navijačke skupine. Iskreno, osjetio sam veliko sažaljenje prema tom čovjeku koji u principu djeluje kao čovjek s posebnim potrebama. Jako me kompromitirala takva vrsta izlaganja javnosti, no imao sam potrebu javno progovoriti o tome jer sam smatrao da se mora djelovati u razotkrivanju zla koje je u tom trenutku zavladalo društvom. Likovi poput mog napadača postali su u tom trenutku nekom vrstom legitimne vjerske policije na ulicama grada koji sam uvijek smatrao otvorenim i tolerantnim. Ne ponovilo se. A prijetnja da radikalna desnica dobije pozamašni udjel u vlasti nakon ovih izbora i više je nego prisutna.
Grad u kojem živite bori se s posljedicama potresa. Možemo li nešto i naučiti od potresa i od virusne pandemije?
Žao mi je da moramo učiti na ovakav način. To nije dobro ni za koga. No prije same pandemije i potresa imao sam osjećaj potpuno nerealne manije potrošnje. Mislim da su mnogi naučili lekciju. Volio bih da se nešto od skromnosti i solidarnosti iz ovog razdoblja prenese na budućnost. U mnogo aspekata bila je to najbolja Hrvatska koju sam imao prilike vidjeti. U ljudskom smislu. S druge strane, nasitio sam se silnih komentara, razmišljanja i promišljanja preko društvenih mreža i medija. Nekako spontano razvio sam potrebu za šutnjom. Nemam potrebu teoretizirati o svim tim događajima. Mislim da treba prihvaćati stvari onako kako dolaze. Biti u miru. Mislim da samo iz osobnog mira možemo promijeniti stvari koje nam smetaju.
"Treba istaknuti da se radi o najobrazovanijem segmentu društva"??? Daj me nemoj! A što su liječnici, fizičari, inženjeri, matematičari, molekularni biolozi? Usuđuješ se usporediti glumce s ljudima koji nešto stvarno rade? Tebi je zabranjen rad? Laž! Ti si mogao raditii od kuće. Mogao si postati tokar, zidar... Evo, nedostaje radne snage i u poljoprivredi. Srami se.