Ako u nas postoji redateljska zvijezda, to bi bio Dalibor Matanić. Nakon velikog uspjeha “Zvizdana”, sada ima novi projekt: seriju “Novine” koja će se premijerno prikazati za desetak dana u Dubrovniku. Nakon njih, priprema se za “Zoru”, drugi dio trilogije “Sunce” čiji je “Zvizdan” prvi dio. Dalibor Matanić bio je i među 40.000 ljudi okupljenih na prosvjedu za kurikularnu reformu.
Zašto ste išli na prosvjed?
Izgleda da se društvo toliko podijelilo da se ne dijeli na civilizirane stranke i opcije, već na civilizirano i primitivno društvo. Zato je bilo bitno otići na taj prosvjed. To najviše gledam ovih posljednjih mjeseci u Hrvatskoj, ne znam odakle taj val tako jako galopira, nadam se da neće početi sličiti Poljskoj ili Mađarskoj, no bitno je da se u svim segmentima društva ljudi dijele na one jako apolitične i one druge, bez obzira na to da li se nekome prišiva neka politička etiketa. Bilo je potrebno da se pokaže kako se ne može tek tako poništiti ova evolucija i napredak koji se petnaest godina puževim korakom ostvaruje prema nekom uređenom društvu, u hrvatskim gabaritima i brzinom, ali ipak se pomiče. A ovo što se događa posljednjih mjeseci veliki su koraci unatrag, pa tako smatram da su normalni ljudi koji nastoje živjeti normalnim životom imali potrebu reagirati.
U fokusu je stalno ministar kulture...
Nisam potpisao peticiju Kulturnjaka 2016., ne želim ništa raditi napamet. Želim prvo čovjeka upoznati, uspostaviti dijalog, tek tada je moguće procijeniti ima li tu ili nema problema. Najbitnija je stvar kod ministra kulture da se poveća budžet za kulturu koja je uvijek zadnja rupa na svirali. To se vidi i po dva zadnja ministarstva. Očekujem da se podrži HAVC koji je najbolji filmski sustav u ovom dijelu Europe. Ako se sve to podrži i napravi, onda ne vidim neke probleme. No, prije svega dijalog, koji uvijek u Hrvatskoj fali, a ne napamet neko osuđivanje. Treba zaustaviti i te priče o prošlosti koje se stalno povlače u javnosti, tko je komunist, a tko ustaša, zaista mislim da smo prestari za to.
Ne bi li bilo prirodno da se on javi vama, ako ništa drugo, kao najprisutnijem hrvatskom režiseru?
Iskreno, ne znam kako to ide. Ovisi od ministra do ministra. Sjećam se Bože Biškupića, dva puta sam se s njime pozdravio po dvije sekunde, a nikakvih problema nije bilo u suradnji. Zanimljivo. Nadam se da ćemo se uskoro sresti jer mislim da je jako bitno da čuje nešto iz prve ruke, od ljudi koji rade i koji se najviše kreću vani. Igrom slučaja ljudi se mogu okružiti i nekima koji nisu dobronamjerni, pa stoga mislim i da je potrebno što prije stupiti u kontakt. Već je bilo nekih susreta s kolegama redateljima i producentima koji su, kako čujem, prošli krajnje ugodno. Normalan život je dijalog. Kao jučer.
Primjetna je određena ofenziva na HAVC?
Poznato je koliko je u Srbiji bilo prije više proizvodnje filmova a koliko je sada manje. I koliko nam sada svi zavide na tom sustavu. Ono što branim i što se trudimo da cijela međunarodna zajednica zna jest eventualan problem pojave interesne skupine koja je protiv hrvatskog filma, u smislu da je protiv toga da se radi dobro i napreduje. A takvih sigurno ima i treba ih zaustaviti.
Tko to ne želi dobro hrvatskom filmu?
Svi ljudi koji dobro rade, rade u Hrvatskoj i za to je zaslužan HAVC. Ima kolega koji su desno ili lijevo, ja se držim podalje od tih podjela, no među njima doista nema nikakvih problema. To su jako bitne stvari, prešlo se preko toga i ide se dalje. Ali, ljudi koji ne rade, koji vjerojatno imaju i puno veće afere nego što ih izvlače drugima, njima je ovo možda zadnji vlak prije negoli se njima počnu baviti neki Uskoci. Svi ti napadi na samog Hribara i HAVC traju zadnjih nekoliko godina. Svi dobivamo ista pisma i mailove. A svi se groze takvih postupaka, a svi koji vrijede nešto rade u ovoj zemlji. Riječ je, znači, o netalentima i lopovima.
Radi li Hribar dobro svoj posao?
On, kao i svi od pokojnog Kapovića do danas sigurno imaju neke minuse i pluseve. No, znamo da je Hribar jedna od najelokventnijih osoba na međunarodnoj sceni da zastupa Hrvatsku. I zastupa je na divan način. Ne ulazim u karakter, mane ili vrline. Radna filmska zajednica, znači oni koji nešto rade ili to pokušavaju, sigurno su zadovoljni Hribarom jer znaju da će ih kvalitetno zastupati vani. Puno kolega iz regije kaže da nemaju čovjeka poput njega koji će pronijeti dobar glas. Ne bih volio da se dogodi neka vrsta pritiska ljudi koji nemaju veze sa strukom. Da neke marginalne skupine utječu na nešto što je neovisno, a posebno ne da se umjesto Hribara dovede neka poslušna budaletina koja će raditi za interese lopova ili netalentiranih. To je scenarij koji bi možda netko htio, no sasvim ga sigurno nitko od nas koji surađuju s HAVC-om i znaju što on znači za ove pomalo neorganizirane krajeve, neće dopustiti. Ključno je uočiti kako svi koji rade apsolutno žele napraviti dobar film, a ne samo ga odraditi. Svaki loš film u nekom dijelu ruši tu konstrukciju koja je stvorena u HAVC-u.
Moramo znati da mi u doba kada su se u Srbiji snimali filmovi poput “Lepa sela lepo gore” doista nismo snimali ništa značajno
Mislite li da je “Zvizdan” važan film?
Mislim da “Zvizdan” sada pokazuje da je njegova poanta jako bitna, da se sve ovo digne na neki novi nivo. Jer opsjednutost poviješću u nekim negativnim tokovima, preispitivanjima drži ovu zemlju na rubu. Sada je u Italiji gledaniji nego u Hrvatskoj, što je suludo! Ono što je kod njega bitno jest da sam do njega radio filmove koji su bili ogledalo realnosti, nekih problema koji postoje u društvu. “Zvizdan” je otišao korak dalje, izdigao se iznad toga. I to su ljudi prepoznali. Svaka zemlja ima neku vrstu nesnošljivosti, ignorancije, uvijek se to nađe.
Treba li nama autokatarzičan film kakve imaju u Srbiji, je li to zapravo “Zvizdan”?
Moramo znati da mi u doba kada su se u Srbiji snimali filmovi poput “Lepa sela lepo gore” doista nismo snimali ništa značajno. Tada su oni imali tu energiju, a u međuvremenu su se promijenili režimi, dogodili atentati, da bi se kasnije pojavili neki novi, konformistički autori i nova struja koja je autorski bliža nama. Publika više ne gleda srpske filmove u srpskim kinima, osim nekih megahitova, no to nije više vrijeme kada su oni mogli uzimati kredit od banaka i vratiti ga nakon što završi prikazivanje, kao da smo u prvobitnoj akumulaciji kapitala. To vrijeme s početka 2000-tih više ne postoji. Oni su se sveli na neke male filmove s kojima su zaradili ignoranciju publike, a nama se publika ipak lagano vraća. Ne vrijedi više ono da netko više voli srpske a netko hrvatske filmove. I tu ima tendencija nekih da se ne pomičemo više prema naprijed, što je čak bolest nekog postkomunističkog društva koje ne želi da se bilo što promijeni.
Gledao sam “Novine”, hoće li biti prikazane na HTV-u?
Hoće, i to zato što je za njih sjajno što su ušle u takvu produkciju kada im gledanost žestoko pada. “Novine” im mogu vratiti publiku, ovo im je apsolutno premium projekt. Sjećam se 2001., tada je “Blagajnica želi ići na more” uspjela preskočiti Dnevnik, a on je bio na 50 i nešto posto prema onim mjerilima. Sada je na pet i ispod pet, legendarni Dnevnik. Treba im takva serija koja se ne temelji na realnim osobama, ali kontekst i situacije su apsolutno poznate. Ovo s “Nacionalom” zaista nije bilo planirano, no ja sam očito magnet za te stvari. Nešto suludo! No, najgore što se kulturi dogodilo jest ono što je bilo 90-ih, autocenzura. I ja se nadam da se to neće dogoditi, jer onda se iz straha rađaju gluposti. A o ovom projektu ionako već priča puno ljudi tako da bi to bilo jako čudno.
Zašto ste pristali raditi seriju o novinama?
Scenarij je bio napokon nešto za što se možete uhvatiti, a s druge je strane to užasna analiza društva. Kada vam netko može zabraniti da prezentirate istinu, činjenice, onda pričamo o gadnoj devijaciji društva i novinarskog posla. Građevinarstvo i marketing su stradali, ali ne toliko koliko novinarstvo. Slično je i vani. Mislim da je jako bitno tko prenosi informacije. Sada u hrvatskom prostoru imate navigirane medije, one koji pokušavaju zadržati neki balans i medije koji su na potpuno suprotnom polu. Traženje te činjenice i istine postaje jako zanimljiva stvar o kojoj pričaju mnogi. Nevjerojatno je da se činjenice još mogu uvjetovati novcem, društveno jakim pozicijama pa bismo htjeli vidjeti gdje je taj novinarski zanat otišao danas. Iako se glupo uspoređivati sa stranim visokobudžetnim serijama poput “Newsrooma”, ja zaista nisam želio da “Novine” tako izgledaju. “Novine” se ne bave čistim novinarskim pozivom, nego nemoći novinara. Pričamo o polugama sustava, koliko se nešto može zataškavati ili podilaziti nekoj opciji.
Što ste vidjeli kad ste ušli u staru redakciju Večernjeg lista?
Depresiju. Ali i zbog sjećanja kako je to izgledalo dok je redakcija još tamo radila. Moglo se prepoznati tek po zgradi da je ondje nekada bila neka redakcija. Ipak je to bio neki život, pomalo staromodan, ali ipak život, tog cijelog Vjesnika, cijelog tog pogona tamo, nešto što je sličilo na “Sve predsjednikove ljude”, no taj je život sada nestao. No, puno mi je depresivnije snimati u nekim sasvim novim prostorima, držim to dehumanizirajućim. Mislim da je novinarstvo prije bilo puno više humanizirano, ne mislim na stavove, nego više na nekakav princip.
znaci ja sam primitivac ako smatram da u knjizi povjesti treba pisati domovinski rat ?.... prvo sam postao nekrofil,ovca pa sad primitivac..... toliko o ljudima koji se zalazu za slobodu razmisljanja....