Malo ljudi zna da i Hrvatska ima člana američke Akademije filmske znanosti i umjetnosti, “svog čovjeka” koji aktivno sudjeluje u izboru koji će film ili filmski djelatnik dobiti Oscara. Riječ je o profesoru Krešimiru Mikiću, dugogodišnjem profesoru Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu te Učiteljskog fakulteta koji ima i bogatu međunarodnu karijeru.
Predavao je na sveučilištima u Münchenu i Dortmundu, bio gostujući predavač na znamenitom UCLA u Los Angelesu. Ne miruje ni danas kad je u mirovini. Svoju nastavničku karijeru nastavlja na Sveučilištu VERN, a nedavno je od američke Akademije dobio i nagradu za najboljeg profesora filmske umjetnosti u svijetu.
Čime se danas bavite?
Vrlo sam ponosan na studij koji se zove Filmsko, televizijsko i multimedijsko obrazovanje koji smo ustanovili na VERN-u i koji sam sa suradnicima ondje pokrenuo. Počeo je s radom prošle godine u listopadu, a odmah se upisalo 40-ak studenata.
Uspješno ga vodi profesorica Ozana Ramljak, a ja joj pomažem. Riječ je o drukčijem studiju jer ondje ljudi zaista studiraju film i televiziju, a tek kasnije odlučuju što žele raditi, biti režiseri, snimatelji, producenti ili nešto slično. Po meni je to bolje jer mislim da čovjek koji dolazi iz srednje škole ne može o tome odlučiti.
Kako ste dospjeli do američke Akademije filmskih znanosti i umjetnosti?
Svih ovih godina bavljenja filmom predavao sam i na različitim fakultetima, najviše na Visokoj filmskoj školi u Münchenu. Preko te škole više sam puta posjećivao SAD, pa sam tako stigao i u posjet Hollywoodu.
Ondje je tom prigodom organiziran veliki kviz o poznavanju filma i ja sam osvojio prvu nagradu. A ona je bila boravak u Hollywoodu dvije godine. Mogao sam se tako baviti filmom znanstveno-umjetnički, pa sam se teorijski bavio i glumom.
Moje se istraživanje temeljilo na glumi Jacka Nicholsona. Tako sam upoznao mnoge ljude, ali i oni mene pa su se moji posjeti Americi nastavili, razvile su se i neke suradnje, tako i sa sveučilištem u Los Angelesu.
Pojavila se nakon više godina i mogućnost da u Akademiji budu i ljudi iz Europe i, na prijedlog moje visoke münchenske škole, primljen sam na američku Akademiju filmske znanosti i umjetnosti. Prvih godina bio sam u odsjeku za edukaciju, nakon toga još nekoliko drugih, vidio sam da poštuju moje teorijsko poznavanje filma, ali i praktično, a pogotovo rad s mladima.
Osim toga, približio sam se brojci od 60.000 odgledanih dugometražnih filmova. Ne mogu zamisliti dan bez gledanja filma, pogledam barem tri dnevno. Živim film, film je moj život. Svoj sam prvi amaterski film snimio sa šest godina.
Zvao se Domaće životinje mojega kraja. Ako volite i živite za nešto, onda možete od filma o domaćim životinjama do američke Akademije. Pripremam i knjigu koja će se zvati Moj život s filmom. Mislim da o toj temi imam što napisati.
Kako se dogodilo da ste dobili nagradu za najboljeg profesora filmske umjetnosti u svijetu?
Ta me nagrada jako iznenadila. U nedjelju 18. prosinca Steven Spielberg navršio je 70 godina. U povodu toga poželio je napraviti nešto po čemu bi bio posebno zapamćen. Bilo je to da se u suradnji s Akademijom na jednom mjestu odaberu najznačajniji profesori filma iz cijelog svijeta.
Imaju o tome detaljna istraživanja, možda i iz užeg, čisto američkog, interesa da bi vidjeli kako ljudi u svijetu doživljavaju američku produkciju, tko gleda, je li to možda povezano i s politikom...
Pronađeno je tako 87 profesora iz cijelog svijeta, od njih samo su dvojica članovi Akademije, jedan od njih sam ja, ali očito to nije bio presudan kriterij jer postoji više od 120 profesora koji su članovi Akademije, a nisu predloženi.
Nakon tri kruga biranja koji su uključivali ekstenzivne upitnike o filmu, izabran sam ja. Živog novca tu nema, ali ima nečeg drugog. Počevši od ove godine, možete od svih svjetskih festivala izabrati njih 15 godišnje za koje su vam svi troškovi plaćeni u periodu od pet godina i možete sudjelovati u jednom od žirija na festivalu po vlastitom izboru.
Kako se postaje član američke Akademije?
Prije učlanjenja dobijete iz Amerike jedno vrlo pristojno i službeno pismo da su dobili taj prijedlog i o vama vrlo pozitivno mišljenje te bi vas željeli primiti u svoje članstvo. No, prije ulaska u komisiju za koju ste predloženi, traže od vas da nešto napišete o sebi i svom radu te da kažete želite li uopće postati članom.
Prođu tri ili četiri mjeseca kad na sastanku njihova užeg tijela odluče prihvaćaju li vas u članstvo ili ne i o tome vas izvijeste. Pozovu vas da dođete ondje uoči dodjele Oscara, kada je i ta skupština i gdje je i ta svečanost primanja novih članova.
Kada se riješe sve formalnosti, sudjelujete u svojoj prvoj dodjeli Oscara. Članstvo završava sa 75 godina života, no može se dogoditi i da vam ponude doživotno članstvo. Dobiva ga 15 posto članstva Akademije. Može se, naravno, i odustati od članstva u cijelosti, no to još nitko nije učinio.
Je li Hrvatska imala u konkurenciji dugometražnih filmova koji su bili blizu dobivanja Oscara?
Naši filmovi koji su bili najbliži Oscaru snimali su se kad ja još nisam bio u Akademiji. Bili su to filmovi Veljka Bulajića. Hrvatski film nije imao previše uspjeha u nominiranju. Teško je maloj zemlji, pogotovo ako ide s filmom koji traži neka predznanja, ući u uži izbor jer je ljudima teško shvatiti o čemu je riječ.
Ogrestin film S one strane doista je izvrstan, ali ja ne znam na koji bi se način mogla napraviti promocija da bi ljudi shvatili temeljni problem kojim se film bavi. Kandidat mora biti film koji odmah razumije cijeli svijet. Inače ljudi koji su, da tako kažem, “opterećeni” filmom odmah izgube interes.
A dolazi tako mnogo filmova. Promocija je za jakog kandidata nevjerojatna, koji put se prikazivanje više kandidata ne događa u istom danu, nego u istom satu i točno se zna kome je projekcija namijenjena. I tada je bez široke operacije promocije na licu mjesta, i to koja bi počela već početkom prosinca, nemoguće probiti se.
A u ovom trenutku u tim ključnim trenucima ne zna se ni gdje se naš kandidat za nominaciju uopće prikazuje. Treba biti iskren pa reći da je film roba, dio industrije zabave, on se prodaje, pa i kad su Oscari u pitanju. Jer prvo je što se pita čiji je to film, odakle je došao.
Vjerujte mi da i ondje ima ljudi koji pitaju “a koja je to zemlja”. Ali ima malih zemalja koje su u tome uspjele, a kada pogledate dokumentaciju, onda vidite da su tu bile i koprodukcije, da je čak i više različitih zemalja uključeno kako bi se došlo u situaciju da se dobije barem nominacija.
Bez toga se u današnje vrijeme ne može, takve se stvari ne rješavaju e-mailovima i telefonima, mora se biti na mjestu događaja ako želite bilo što postići.
To sve znaju i oni koji sjede u našim odgovornim tijelima, oni su svjesni koliko košta prava promidžba za dodjelu Oscara, no ako se u to uđe, tako ja to vidim, tada na to potrošen novac znači i toliko manje novca za snimanje filmova te godine. A taj trošak može biti i trostruko veći od troška cijele produkcije filma koji bi bio mogući kandidat. Zato se, vjerujem, odlučuju za manje festivale.
Koji su filmovi za vas najznačajniji?
Jako teško pitanje. U mojoj sobi na fakultetu i drugdje gdje sam radio nema filmskih plakata, što je ljudima čudno. No, kad bih ih lijepio, onda bih zbog poštovanja filma morao plakate mijenjati svaki tjedan, inače bih imao osjećaj da nisam pošten.
Toliko sam dobrih filmova pogledao u životu! U ocjenjivanju filmova ipak je jako prisutan subjektivni moment. Ne mogu procijeniti filmove snimljene posljednjih deset ili 20 godina. Treba proći određeno vrijeme, i 15-ak godina od snimanja, pa da se vidi kakav će taj film zapravo postići status.
Jedan ću film ipak istaknuti kao jedan od za mene najznačajnijih u posljednjih 50-ak godina. Riječ je o filmu azijske produkcije koji se zove Raspoloženi za ljubav većini nepoznatog režisera, vrlo lijep ljubavni film.
Što se hrvatskih filmova tiče, Ogrestin film S one strane zaista smatram jednim od najboljih hrvatskih filmova, i to u svakom smislu, i redateljskom i glumačkom i snimateljskom, i po angažmanu. Da nije tako usko orijentiran, toliko vezan uz našu situaciju, jer tema je za nas vječna, po svim bi kvalitetama zaslužio Oscara. I Matanićev Zvizdan došao bi jako blizu.
Jeste li kada razočarali u film koji je dobio Oscara, smatrali da ga je dobio nezasluženo?
Nikad se nije dogodilo da je Oscara dobio loš film. Dobiju ga filmovi o kojima se ponajviše govori, a u dojmovima može biti subjektivnosti pa je moguće i iznenaditi se kad neki film ostane bez nagrade.
Uvjeravam vas da doista samo dvije osobe znaju tko su dobitnici sve do svečanosti proglašenja. To su predsjednik Akademije i Akademijina službena osoba. Taj čovjek to radi godinama, izuzetno je dobro plaćen i vrlo dobro zna što bi se dogodilo da takva informacija procuri.
Kako u Hollywoodu gledaju na razvoj TV produkcije kojoj su danas skloni mnogi veliki glumci?
Hollywood je tih promjena svjestan, no ne želi o tome često i javno govoriti, nešto više u stručnim, profesionalnim krugovima. Jedna je od tih promjena televizija, a druga internet. Vrlo je teško pretpostaviti što će se dogoditi.
Velik broj ljudi smatra da će razvojem medija ljudi i te kako gledati televiziju, no sada se ne govori o tome kao prije u smislu konkurencije televizije i filma, nego u smislu produkcije koja je sada na televiziji vrlo jaka.
Odgovorit će tako da će biti više koprodukcija hollywoodskih studija i televizija, a bit će i nečega do sada nezamislivoga – radit će se filmovi koji će se isključivo gledati i distribuirati preko interneta.
To će znatno smanjiti troškove, a povećati gledanost jer će takvih filmova biti puno. Smanjit će se produkcija blockbustera, ići će se samo na ono što će sigurno privući ljude, a to je ono što televizija neće moći napraviti.
Mijenja se i viđenje publike. Do sada je filmove gledala publika između 18 i 25 godina, a sada ih u njihovim planovima počinje zanimati još mlađa publika koju će polako odgajati svojom repertoarnom i produkcijskom politikom.
To su filmovi koji će svoju dramaturgiju, izgled, tematiku temeljiti na sadržaju računalnih igara. Nastavit će se snimati i filmovi za starije generacije, zaljubljenike u film, no upravo ti će filmovi biti namijenjeni distribuciji preko interneta te u klasičnim kinodvoranama koje će faktično postati muzeji.
Filmovi se više u kinima neće zadržavati tako dugo, sada ih se drži i kad posjet padne. Zbog tog povećanja produkcije i sniženja cijene moći će se filmove brže mijenjati. Rok za plasman filmova do televizije i legalnog interneta skratit će se. Hollywood se, dakle, ne predaje, samo se mijenja.
>> S čak 7 pobjeda u kategorijama, La La Land velik je pobjednik Zlatnih globusa
