Sljedećeg će tjedna u Histrionskom domu pretpremijerno biti prikazan dokumentarni film dugogodišnje urednice Hrvatske televizije Branke Kamenski “Tenžera, podstanar u novinama”. Film traje pedeset dvije minute, direktor fotografije je Ivan Kovač, a montažer Hrvoje Mršić. Snimljen je u povodu 35. godišnjice smrti Veselka Tenžere, jednog od najvećih hrvatskih novinara i književnika. U dokumentarcu o Tenžeri govore Slavica i Igor Mandić, Milan Ivkošić, Marko Grčić, Josip Pavičić, Miroslav Ćiro Blažević, Zlatko Vitez, Željko Žutelija, Zdravko Zima i Seadeta Midžić, a ulomke iz Tenžerinih tekstova čita Dragan Despot. Nakon pretpremijere filma koja će biti održana 24. rujna u podne u Histrionskom domu, HTV koji je producent filma prikazat će ga premijerno 28. rujna u 20.10 sati na Prvom programu.
Veselko Tenžera ima ulicu u Zagrebu. Kako to da tek sada dobiva i svoj dokumentarac?
To da Veselko Tenžera, ne previše daleko od Vjesnikove zgrade, ima svoju ulicu – i doista je to ljupka, mala ulica – ništa ne govori o tome da smo mu mi kao kulturna sredina učinili neku preveliku čast. Preciznije bi bilo reći da smo ga na neki način skinuli s dnevnoga reda; evo ti ulica, pa i dalje možeš biti zaboravljen. Jer iako intelektualni krugovi njegove generacije, kao i pokoji obrazovaniji suvremeni čitatelj, s divljenjem i nostalgijom govore o Tenžerinu spisateljskom talentu, njega je danas pregazila površnost koju živimo. Što da vam kažem, dovoljno je reći da, kad sam prije nekoliko mjeseci došla u knjižnicu tražeći knjigu njegovih izabranih novinskih tekstova pod naslovom „Sadašnjost za budućnost“, knjižničarka je otišla u podrum i tek nakon desetak minuta došla s tom knjigom koja je posljednji put bila posuđena prije 15 godina. Bila sam iznenađena kad sam to vidjela. Jer Tenžera je, pišući o sadašnjosti, doista pisao za budućnost, i kad bi današnji ne samo novinari nego i brojni pisci koje na sva zvona oglašavaju naši mediji malo učili iz njegovih feljtona i eseja, bili bi i bolji novinari i bolji pisci. A pitali ste me i zašto tek sad dobiva dokumentarac? Pa zato što se toga nitko nije sjetio prije mene. A ja sam godinama o tome sanjala i bojala sam se da će me, dok sam radila „Pola ure kulture“, netko u tome preteći. Pokazalo se da sam bila suviše optimistična.
Jeste li poznavali Tenžeru?
Tenžeru sam, a to kažem i u dokumentarnom filmu, srela samo jednom, kao mlada studentice Filozofskog fakulteta, kad je s mojim profesorom Antom Stamaćem svratio u Radničko sveučilište „Moša Pijade“ gdje sam honorarno radila u tamošnjoj knjižnici. Iako smo proveli možda čak sat-dva razgovarajući uz čašice šibenske loze, razgovora se uopće ne sjećam. Pamtim samo Tenžerinu blagost, rekla bih čak sramežljivost i nenametljivost u komunikaciji, što je navodno u potpunoj suprotnosti sa slikom o njemu kao o čovjeku koji je za stolom ili šankom uvijek vodio glavnu riječ i bio duhovit, britak i ciničan. Premda, neki su mi sugovornici u dokumentarcu dali za pravo i rekli da je Tenžera, kad bi nekog tek upoznao, bio diskretan i nenametljiv.
Tenžera je bio novinar slobodarskih uvjerenja. Kako se uspio afirmirati u rigidnom društvu koje je tretiralo strogo kontrolirane vlakove?
Za svoju slobodu u tom rigidnom vremenu Tenžera se borio svaki dan svojim tekstovima čekajući hoće li ih urednici objaviti ili će procijeniti da su ti tekstovi ipak preopasni za njihove male političke karijere. Kao zaposlenik Vjesnika, Tenžera je bio potpuno zapostavljen iako je bio ne samo u vrhu hrvatskog novinarstva nego i hrvatske književnosti. Bio je bijedno plaćen i zapravo u Vjesniku strano tijelo, ali su ga zato voljeli čitatelji. Njegov je stil bio magistralan. Između početnog slova u rečenici i točke na kraju te rečenice ništa nije bio višak, pa čak ni zarez. Raskoš njegova stila, njegovih asocijacija i metafora, a opet sposobnost da originalnošću svoje misli dotakne široku publiku koja je kupovala Vjesnik, Start, Studio ili Danas – do danas su nedostižne. Iskreno, voljela bih da se pojavi neki novi Tenžera, pa da ne moram više toliko žaliti što ga nema. Iako sam njegove tekstove čitala dok je bio živ, kad sam počela raditi dokumentarac, shvatila sam da su mi tada promaknuli njegovi feljtoni o sportu. Kad bih bila sportski novinar, njegova knjiga „Sportski život“ bila bi za mene Biblija. O čemu god da je pisao, Veselko Tenžera bio je samo svoj, bio je zapravo sam protiv svih, a tako se ne može dugo. Zato je valjda i umro tako mlad. Kako bi rekao Antun Šoljan: „Živjeli smo kratko, umiruć intenzivno“.
Je li Tenžera ipak bio prisiljen na neke ustupke?
Riječ kompromis nije bila u Tenžerinu rječniku. Imate pisce, a tome sam svjedočila i ja u vašim novinama u kojima sam provela lijepih jedanaest godina, koji pošalju tekst za novine s napomenom: skratite ako treba! Uvijek sam se tome čudila jer sam i kao mlada novinarka odbijala svaku promjenu u svome tekstu. Tenžera je podnio da mu ne objave tekst, ali nije dao da po njemu brljaju neki nadobudni urednici. Osim toga, njega se nikad nije zaustavljalo zbog estetskih, nego isključivo zbog političkih razloga. Njegova je deviza bila: ili mi objavite tekst kako sam ga napisao ili ga nemojte objaviti.
Da je danas živ, bi li u hrvatskom novinarstvu bilo prostora za njega i njegove tekstove?
Teško mi je to reći. Ja ga, kao što sam vam rekla, ipak nisam poznavala. I ja se pitam: bi li on danas uopće htio bilo kakav prostor u novinama ili bi ga kao čovjeka od 78 godina pospremili u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti? A u to baš sumnjam! Pa kad bolje razmislim, tamo i ne spada. Znao se on ponekad narugati i akademicima, što će se moći vidjeti i u mojem dokumentarnom filmu. Pa evo, kad već gatamo, da je Veselko Tenžera danas živ i financijski osiguran, možda bi pisao samo knjige ili bi zabavljao neko novo, njime opčinjeno društvo za šankom. A da je na rubu egzistencije, kao što je bio cijeli život, možda bi se gložio s novim urednicima, pisao o novim ideologijama, novim partijama i novim velikim vođama i tu našu demokraciju tako razobličio da bi opet bio na minimalcu. Ali to ne znači da Veselku Tenžeri, tom velikom hrvatskom piscu, danas i ubuduće, ne damo što više medijskog prostora. Makar i posmrtno.
Hoćete li nastaviti režirati filmske dokumentarce?
Ja sam samo autor, režiranje prepuštam režiserima. I da, predložila sam nešto o još jednom velikom hrvatskom piscu, pa ćemo vidjeti.
