Ognjen Sviličić jedan je od najboljih hrvatskih scenarista i redatelja, rođeni Splićanin koji zadnjih godina živi na relaciji Berlin – Zagreb. Široj javnosti postao je poznat početkom dvijetisućitih, kao autor nagrađivanih filmova “Da mi je biti morski pas” i “Oprosti za kung fu”. Uslijedio je scenaristički i redateljski rad na nizu filmova i serija poput “Stipe u gostima”, a 2014. godinu obilježio je njegov film “Takva su pravila” premijerno prikazan u Veneciji, gdje je donio nagradu glavnom glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću. Novi Sviličićev film “Glas” propituje ulogu vjere u hrvatskom društvu, kroz priču o mladom ateistu Goranu koji završava u katoličkom učeničkom domu nakon što mu majka ode raditi na brod. Od svjetleće Gospe do pasivno-agresivne težnje okoline da asimiliraju Gorana, mnogi fenomeni današnje Hrvatske pametno su i na trenutke duhovito sažeti u “Glasu”, koji u hrvatska kina dolazi ovoga tjedna.
Kao prvo, čestitam na zaista izvrsnom filmu. Vjerujem da bi i zbog teme mogao izazvati mnogo pažnje. Bojite li se negativnih reakcija katoličkih udruga?
Nadam se da se ne trebam bojati reakcije katoličkih udruga jer ne živimo u Iranu ili Saudijskoj Arabiji u kojima vjerske vođe kroje politiku već u zemlji koja je u Europskoj uniji i gdje postoji sloboda govora zagarantirana ustavom. Ovo moje pravo na slobodu govora ja s entuzijazmom koristim, a isto tako me zanima što će ostali koji se ne slažu sa mnom reći o mojem filmu. Malo pažljivijem gledatelju neće promaknuti da je film zapravo inspiriran Novim zavjetom. Kako znamo, najveći kritičar oficijelne religije u Jeruzalemu bio je upravo Isus Krist, stoga ne vidim razloga zbog kojih bi katoličke udruge bile protiv ovog filma. Dapače.
Kako su na “Glas” reagirali gledatelji na festivalima u Varšavi i Busanu, dakle u dva potpuno različita društva? Jesu li se fokusirali na iste dijelove i poruke filma?
Gledatelji u Busanu prije svega su vidjeli priču o borbi pojedinca protiv sustava. Osobno mi je bilo važno da film može komunicirati s dalekom publikom koja nije upoznata s našim prilikama, projekcije u Busanu su bile upravo test za to. U Varšavi su pak savršeno razumjeli okolnosti društvene zbilje u kojima se priča odvija, Poljska je zemlja u kojoj Katolička crkva također ima veliki utjecaj na život građana. Crkva je taj utjecaj počela zloupotrebljavati i ograničavati slobode Poljaka, poglavito žena da odlučuju same o tome što će raditi sa svojim tijelom.
Glavna glumica Belma Salkunić fenomenalno je odigrala ravnateljicu učeničkog doma, naoko vrlo ugodnu osobu punu razumijevanja iza kojeg se ipak krije netolerancija, pa i agresija. Jeste li za njezin lik crpili inspiraciju u nekim stvarnim akterima iz hrvatskog društva?
Da, njezin lik inspiriran je osobama iz hrvatskog javnog života, osobama koje navodno skrbe o našoj duhovnosti, a najradije bi zabranile sve što ne mogu ili ne žele shvatiti. Nisam imao samo jednu osobu u vidu kad sam pisao ovaj lik, njezin lik je moj doživljaj osoba koje su naizgled brižne i drage, ali iza te maske krije se zapravo monstruozna želja za kontroliranjem tuđeg uma i tijela.
Postoje li u Hrvatskoj vjerske škole poput ove koju prikazujete u filmu? Što ste zaključili istražujući taj svijet?
Mislim da se danas u hrvatskoj jedino Katolička crkva bavi duhovnošću, odnosno jedino Crkva je ušla u ogroman prazan prostor koji je nastao slomom komunizma. Očigledno ljudima treba nekakva ideologija, nekakvo vodstvo. Pogotovo nama ovdje koji smo navikli imati nekoga tko nam govori kako i što misliti. Kako je sve ostalo u društvu prepušteno stihijskom kapitalizmu ili ortačkom lopovluku, građani su jedino utočište našli u Crkvi koja je, izgleda, sasvim dobro iskoristila tu situacija kako bi učvrstila svoju financijsku moć i utjecaj. Domovi za mlade i sve aktivnosti kojima privlače ljude su samo posljedica obezglavljenog društva, jednostavno ne postoji ništa drugo.
U “Glasu” upoznajemo likove čija je posvećenost vjerskim ritualima više produkt konformizma nego stvarne vjere u Boga. Je li to fenomen koji karakterizira čitavo naše društvo?
Da, osjećaj je da je hrvatska prije svega ceremonijalna zemlja lišena sadržaja. Zemlja s puno generala, ali bez velike vojske, zemlja s puno istaknutih umjetnika, ali bez važnih umjetničkih djela, zemlja s velikom katoličkom tradicijom, ali koja se ne vidi nigdje osim u adventskim kućicama, zemlja poduzetnika i graditelja u kojoj najvažniji infrastrukturni projekt grade Kinezi… Mogli bismo nabrajati dosta stvari koje su u Hrvatskoj samo reda radi, izgleda da je i religija jedna od njih. Zapravo je paradoks da evanđelja propagiraju toleranciju i prihvaćanje dok ljudi koji se predstavljaju kao veliki vjernici posežu za zabranama i restrikcijama.
U filmu imate mnogo mladih, široj javnosti nepoznatih glumaca. Jeste li ih dugo tražili?
Mladi glumci u ovom filmu su se oslanjali na intuiciju koja je po meni puno bolja za glumca od tehnike. Bit će jako zanimljivo vidjeti tko će se od njih i dalje baviti ovim poslom, ali svi su redom talentirani. Potraga je, zbog toga, bila lagana, asistent režije Marko Jukić otišao je u Split i snimio dvadesetak mladih glumaca i gotovo sve smo odabrali. Postoji dosta glumačkih radionica u kojima se klinci ozbiljno bave glumom i evo ispada da se to isplati.
Radili ste i na scenariju Srđana Golubovića za film “Otac“, koji će ove godine imati premijeru. O čemu se u njemu radi?
Priča je o jednom siromašnom čovjeku kojemu socijalna služba oduzme djecu jer nema uvjete da se brine o njima. On odlazi u Beograd pješke kako bi od institucija tražio pravdu. To je road movie o čovjeku koji se bori za pravdu. Inače radim često kao i “script doctor”, ali prije svega kao scenarist. Trenutačno je u slovenskim kinima novi film Damjana Kozolea “Polusestra” za koji sam s njim pisao scenarij, a uskoro će početi sa snimanjem filmovi Mirjane Karanović i Gorana Stankovića (“Jutro će promijeniti sve”) za koje sam također pisao scenarije s redateljima. Najnoviji sam pisao s litavskim redateljem Sharunasom Bartasom, a pisao sam i s jednom francuskom debitanticom. Osim što me to veseli, pomaže mi da kao redatelj proširim svoje vidike, a i zabavno je pisati o mjestima koja su vam strana pa ih krenete istraživati.
Za kraj, ovih su dana objavljene statistike gledanosti hrvatskih filmova. Uočljiv je ogroman pozitivan pomak u odnosu na prošlu godinu. Kako to tumačite?
Vjerujem da gledanost i festivalski uspjeh filmova često ovisi o tome koliko je dobrih filmova snimljeno. Kao i s vinima, ima dobrih i loših godina, ne bih u vezi toga izvodio nekakve pametne zaključke, mislim da, kao i u životu, često puke slučajnosti određuju našu stvarnost.
Jadna ti je drzava koja se boji Crkve. Nasi poznati i nepoznati Estradisti najvise se boje Crkve i hvale ateizam kao nesto napredno. Sto je biti krscanin - katolik u hrvatskom drustvu zaostalo, nenapredno, mracno, nepopularno poput “liberalnog Hollywood-a? Zalosno?