Sva kazališta svijeta, zajedno s publikom, žrtve su pandemije. Ovdje kod nas problem je tim veći jer novac koji se odvaja za kulturu nikome ne ostavlja bilo kakve rezerve za lakše preživljavanje krize. Ako pogledamo kazališta u Zagrebu, Komedija i Gavella su uz pandemiju i velike žrtve potresa. I zato veseli vijest da Komedija za petak, 12. ožujka, najavljuje svoju prvu postpotresnu premijeru. Bit će to zanimljivo djelo, jedina komedija koju je napisao otac moderne političke misli Niccolò Machiavelli “Mandragola”, stara gotovo 500 godina. Režira je Zoran Mužić, stalni suradnik tog kazališta, redatelj s posebnom vibrom za smijeh u teatru.
Prva premijera u Komediji nakon potresa. Kako je uopće raditi u kazalištu koje je u toj nesretnoj 2020. godini doslovno prošlo kroz kalvariju?
Mi smo također osjetili nedaće Komedije, ali budući da je ansambl kompaktan i solidaran sretno smo preživjeli tri samoizolacije, jedan potres i čvrsti lockdown unutar kazališta... Uza sve to, šest mjeseci nakon što smo počeli probe za predstavu uspijevamo je privesti kraju, uz nadu da su sva takva iskušenja iza nas. Nije bilo lako održavati pokuse unutar uvjeta koji su novi za sve nas i pritom voditi računa da toplina, dinamika i uvjerljivost komedije “Mandragola” ne budu narušeni pozornošću koju smo bili prisiljeni posvetiti epidemiologiji.
Vrlo je zanimljiv izbor komada – jedina Machiavellijeva komedija “Mandragola”. Što nam ona znači danas, doslovno 500 godina nakon svog nastanka?
Izbor “Mandragole” proizlazi iz činjenice da takvo djelo zaslužuje pozornost kazališta, posebno onog koje se zove Komedija, budući da je riječ o prvoj suvremenoj komediji Zapada. Machiavelli je “Mandragolu” napisao prije pola tisućljeća, i to djelo možemo smatrati “bakom” Molierea, Goldonija, Feydeaua i drugih standarda komediografske literature. U toj komediji krije se nasamareni patrijarh, zaljubljeni mladić, zavedena djeva, fratar labava morala, vecchia putana, dobar i loš sluga, dakle, opća mjesta koja ćemo susretati u svim komedijama do današnjih dana. U “Mandragoli” su prvi put zaogrnuti u ruho građanskoga društva Firence 16. stoljeća. Ona je, kao i sve dobre komedije, univerzalna i svevremena, a ako je svevremena, onda je i suvremena. Naime, općepoznata Machiavellijeva maksima o tome kako cilj opravdava sredstva, koja sažima njegovu teoriju o umijeću vladanja, ovdje je vrlo vješto transponirana u gotovo ironičan komediografski oblik. Machiavelli je tu životnu maksimu predočio kroz sudbinu glavnog lika – messer Niccije, koji je da bi postao ocem (kako sam kaže) od sebe učinio rogonju, a od svoje supruge kurvu. To nas može asocirati na najrazličitije pragmatične postupke kojima smo svakodnevno okruženi u javnom prostoru.
Čini mi se simboličnim da ju je Machiavelli napisao kada se morao povući iz javnog i političkog života – nazovimo to samoizolacijom.
Machiavelli je na kraju svog političkog djelovanja tom komedijom možda ponudio ključ i sažetak svoje političke teorije najširem sloju kojem je komedija namijenjena. On smatra da koji put moramo prihvatiti manju štetu da bismo ostvarili veću dobit. A nije li messer Niccija, naizgled namagarčeni patrijarh, izigrao sve oko sebe dobivši nasljednika na kraju ove ljubavne zavrzlame? Naravno, Machiavelli to prikazuje kao njegovu glupost, ali to ne znači da je to zaista tako. Možda publika u to želi vjerovati kako bismo se svi mogli smijati zadovoljnom rogonji. Možda je time Machiavelli prethodio čak i Pirandellu – stvari doista nisu onakve kakvima se isprva čine.
Što bi danas bila idealna kazališna komedija, jer čini se da nam smijeha i te kako nedostaje? Povratak klasicima ili potraga za smijehom u sadašnjosti?
Klasici također mogu biti izvor smijeha u sadašnjosti i nadamo se da će to ova naša predstava i pokazati. Komedija je važan alat demokracije, jer čovjek se mora moći smijati okolnostima u kojima živi da bi mogao steći neki nauk i promijeniti svijet nabolje. Komedije su same po sebi aktivistički događaj, tu moram spomenuti svoju omiljenu glumačku družinu Histrion, u kojoj sam stasao i od koje sam mnogo naučio, pa u tom smislu komediju i njezine podžanrove, grotesku, farsu i persiflažu, smatram dragocjenim pomoćnim alatom političke prosudbe sebemislećeg pojedinca.
Središnja tema “Mandragole” su ljubav, strast, požuda… Vidim po kostimima da ste ostali u renesansi. Jeste li bili u iskušenju “modernizirati”, aktualizirati priču?
Kad radite komad star 500 godina, nužno ga je modernizirati, a mi smo u njemu pronašli sadašnje reference te smo iz tog rakursa i pristupili komadu prepoznajući u njemu silnice koje su bliske sadašnjoj publici. Skratili smo ga do te mjere da ne ugrožavamo njezin smisao, a u skladu s vremenskim ograničenjima koja nameću epidemiološki okviri. U jeziku smo ostali vjerni prijevodu Ive Frangeša, koji je jezikom sačuvao eleganciju prošlih vremena, a ostao jasan, pojmovno točan i sceničan. Kostimi nas pomiču iz sadašnjosti u historicizam, ali nisu rekonstrukcija doba u kojem Machiavelli piše. Smjestili smo ih u kazališno, a ne kronološko vrijeme.
No, tu je i ta priča o sukobu mladih i starih, onih na poziciji moći koji će učiniti sve da moć i zadrže i onih koji nezadrživo dolaze. Rekla bih da je to dio priče u kojoj se mogu prepoznati i oni kojima do ljubavi baš i nije stalo?
Neposredni politički angažman bio bi banalan u usporedbi s onim što “Mandragola” nudi u bogatstvu svojih društveno-političkih asocijacija i konotacija. Ona je dovoljno široka da pokrije sve te odnose koje ste naveli u svojemu pitanju, a u postupku koji bi ih gurnuo u prvi plan, u suvremenost, sama ta pitanja postala banalna, jednako kao i odgovori na njih.
Kako ste ansambl pripremili za igru pred (gotovo) praznim gledalištem?
Na to se nemoguće naviknuti, ali upravo neodustajanje od rada ulijeva optimizam i nadu da će gledališta ponovno biti puna, a maske prisutne samo na pozornici.
