Što sve mora imati dobar krimić? Uzbudljivu priču, vješto smišljenu zagonetku i zanimljive likove! To su osnove, temelj na koji je svaka literarna epoha dograđivala neke nove, svoje karakteristike. Tako je primjerice skandinavska škola krimića u taj žanr na velika vrata uvela društveni kontekst, pa i kritiku društva, dok se primjerice u romanima Talijana Andrea Camillerija o inspektoru Montalbanu uživa i u opisima specijaliteta čuvene sicilijanske kuhinje.
Ono što krimićima sa svih strana svijeta kronično nedostaje jest – humor. No sada se pojavio jedan koji će uvelike ispraviti taj propust. Roman “Klub istražitelja ubojstava četvrtkom” Richarda Osmana (Egmont, urednik Zoran Maljković, prijevod Petra Mrduljaš, 99 kuna) nevjerojatno je zabavan i uz njega se čitatelj doista ima čemu smijati. A opet, sve zakonitosti žanra su tu, poštovane do u detalje: u priči treba riješiti čak dva slučaja ubojstva, uz dodatak još jednog leša koji je slučajno pronađen na starom groblju nekadašnjeg samostana.
Rekao bi čovjek da to baš i nije posebno zabavan sadržaj. I nije, ali za zabavu su zaduženi istražitelji, grupa od četvero umirovljenika koji svoje dane u staračkom domu (zapadnjačkog tipa) krate pregledavajući desetljećima stare, neriješene slučajeve ubojstva, sve dok im se nova ubojstva ne počnu događati doslovno na kućnom pragu.
Četvero glavnih junaka ovog romana ne mogu biti različitiji nego što jesu, svatko je karakter za sebe, svatko zabavan na drukčiji način, a svi zajedno dokazuju što znači malo zdravog razuma, puno životnog iskustva i još više međusobnog uvažavanja. Zbog njih je ovo roman koji kroz vrlo uspjelu formu krimića govori o načinima na koje se može dobro starjeti te poručuje da i starost može biti lijepa kada se čovjek pomiri s osobnim pogreškama i gubicima. Naravno, sve to uz osnovnu pretpostavku da je riješen problem novca za ugodan život. I stoga ne čudi da je pravo na ekranizaciju ove priče otkupio sam Steven Spielberg, kao ni to da su nastavci ne samo mogući, nego i izvjesni.
