Četrnaest je godina Dubrovčanka Ana Opalić prolazila pokraj istog pejsaža i, svaki put kad bi prošla, snimila bi prizor fotoaparatom. Samo neosjetljiv čovjek pitao bi se zašto uvijek snimati isto.
Jer ako krajolik i jest isti, snimljeno nikad nije identično, kako to ističe i povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač u svojoj studiji o umjetničkom radu Ane Opalić, čiju je pak najnoviju izložbu naslova “Ponavljanje” u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik priredila kustosica Rozana Vojvoda.
Posvećena Brsalju
Na “Ponavljanjima” je pak najviše snimaka dubrovačkog Brsalja, no tema ponavljanja i njezina (fotografska) poetika odnosi se na još četiri fotografskih serijala Ane Opalić. Čak 150 ručno rađenih povećanja crno-bijelih analognih fotografija, koliko ih je trebalo izraditi za izložbu, autorica je napravila u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti!
Na drugi pogled
Kustosica Leila Topić i MSU omogućili su, naime, da taj rad nastane kod njih i zato što se “Ponavljanja” poslije Dubrovnika sele u Zagreb, u prizemlje MSU-a, na uvid zagrebačkoj publici.
Serija “Ponavljanje” nije smišljena namjernim ponavljanjem kadrova ili nekih drugih elemenata koji se vide na snimci, ističe autorica, nego se to uočilo naknadno, na drugi pogled. Ali ako ponavljanje nije bilo cilj snimanja, onda je suvišno ili čak pogrešno naše pitanje koje smo namjeravali postaviti Ani Opalić – zašto ponavljanje kadrova?...
No autorica negira pogrešku:
Inspirirana filmom
– Nije, nije pogrešno to pitati, jer ja bih isto voljela znati odgovor. Znam samo da mi je bilo jako privlačno vratiti se na isto mjesto i snimiti ga iznova. To je naprosto bila neka unutrašnja potreba. Dok se prije godinu-dvije nisam preselila u Zagreb, stalno sam se vraćala na ista dubrovačka mjesta i snimala ih. To ponavljanje bez predumišljaja, uočila je kustosica Rozana Vojvoda i od njega načinila izložbu u UGD. Fokus je sada baš na tome – kaže A. Opalić.
Ponavljanje, dakako, nije nova tema u umjetnosti. No, radu Ane Opalić nije kumovalo standardno umjetničko naslijeđe 20. stoljeća s istom temom. Warholovo multipliciranje prizora, na primjer, ili ponavljanje kakvo susrećemo u umjetničkoj konceptuali, odnosno grafičkoj poeziji... Presudio je, kaže autorica – film.
Na studiju kamere, koji je 1997. diplomirala na ADU u Zagrebu, nizom su se fotografija radile filmske sekvence, pri čemu se, dakle, fotografijom simuliralo snimanje filmskom kamerom. Tu je žarište metode koja se nesvjesno pretvorila u umjetnički rad, a ujedno i istraživanje koje svaki promatrač tumači na svoj intelektualni ili emocionalni način!
