U četvrtak 2. veljače Teatar &TD premijerno izvodi “Magic Evening” autorice i redateljice Anice Tomić, novu predstavu koja je plod njene suradnje s dramaturginjom Jelenom Kovačić. Kako sama kaže, to je priča o našim strahovima.
Čitajući najavu za novu predstavu, prvo mi je na pamet pala Yasmina Reza i “Bog masakra”: dva bračna para i jedan susret?
Razumijem odakle asocijacija na Yasminu Rezu, no ona nam ovdje nije bila polazište i svaka sličnost staje na dva para i jednom susretu. Kroz naše likove bavimo se nekim tipičnim situacijama koje odlikuju ovakva okupljanja, bavimo se trošenjem jedne večeri, trošenjem riječi, tijela, karaktera, a kroz same likove pokušavamo učitati i neke svoje vlastite neuspjehe i strahove.
Po čemu su parovi u ovoj predstavi tipični za nas i naše vrijeme?
Živimo u vremenu potpune slobode, deklarativne slobode, naravno. Oni su ljudi koji su se potpuno nesvjesno odrekli odgovornosti za svoje živote i egzistiraju u nekim neobičnim pozicijama žrtava vlastitih karaktera. Slični su nam po svojim navikama, ali i po nekom sveprisutnom, ali zapravo nedefiniranom osjećaju ugroženosti.
Što kada jedna sasvim obične večeri otkrijemo koji su to naši najveći strahovi?
Naše smo likove zatvorili u jednu situaciju prave ili možda fiktivne ugroženosti i pustili smo ih da se u njoj snalaze, razmišljajući zapravo o tome kako bismo se mi ponašale u takvoj situaciji. Zanimalo nas je zapravo ne toliko što su naši strahovi, nego iz koje točke oni dolaze i zašto se uvijek zapravo bojimo onoga što ne vidimo i što ne možemo definirati. U predstavi se nismo bavili razotkrivanjem prošlosti ili nekih davno zaboravljenih grijeha koji se vraćaju na naplatu, nego zaglavljenošću u sadašnjosti koja se obnavlja u nekim frustracijama i neostvarenostima.
Je li priču o strahovima potaknula globalna slika sve nesigurnijeg svijeta u kojem živimo?
Nažalost da. Mislim da se svi osjećamo jako nesigurno. Pitanje je, naravno, jesmo li u pravu ili smo samo žrtve jedne orkestrirane proizvodnje straha koja ljude tako nepogrešivo čini nepokretnima. Nesigurnosti dolaze sa svih strana i one poput nekog konstantnog pritiska guše neke naše primarno optimistične vizije svijeta. Iskreno govoreći, najviše me se brinem za budućnost svoje djece u takvom nestabilnom svijetu, moja generacija već je navikla da joj se stalno ljulja tlo pod nogama.
Jelena je vaša stalna suradnica, koja vam je ovo po redu zajednička predstava?
Surađujemo već punih devetnaest godina, ovo nam je 18. zajednički profesionalni projekt, a sve skupa, računajući i amaterske dane, zasigurno četrdeseti. Dovoljno za jedan cijeli život, zar ne?
Kako ste odabrali glumce? Za čim ste tragali?
Marka Makovičića znam još iz djetinjstva, iz učilišta ZKM-a, kada smo zajedno glumili na sceni i filmu. Danas me fascinira njegova scenska kreativnost i inteligencija. Marku Petriću ovo je zagrebački debi, jer je član HNK Split, i ovo nam je treća predstava. Sjajan je on glumac sa skrivenim talentom za crtanje. Nataša Kopeč fascinantna je u svojoj mladosti, ali i glumačkoj zrelosti i stabilnosti, a s Ivanom Krizmanić meni i Jeleni ovo je već peta suradnja. Ona, po mojem mišljenju, spada među najbolje glumice hrvatskog glumišta. Njihova sinergija i zajedništvo, među ostalim, i čini ovu magičnu večer tako zastrašujućom, a opet i magičnom. I Jelena i ja zaista smo zahvalne Nataši Rajković na tom pozivu. U &TD-u smo počele, tamo davnih dana napravile svoje prve profesionalne predstave. To je kazalište koje nikada nije bilo opterećeno repertoarnim diktatima i koje dozvoljava autorima da stvaraju u slobodnom i neopterećenom prostoru. Čini mi se da je ovaj tromjesečni proces rada na ovoj predstavi, ponekad mukotrpan u traganju, zaista bio svojevrsni luksuz.
