Bombaj štampa, kultni sarajevski rock band čiji je frontmen
Branko Đurić proteklih godina uglavnom glumio i režirao, večeras se,
nakon 17 godina, vraća u Zagreb. Koncertom u klubu Boogaloo Bombaj
štampa će ponovo oživjeti duh 80-ih, a s jednim od začetnika
novog primitivizma svirat će i Saša Lošić, Rene
Bitorajac, Davor Gobac i Vlatko Čavar Brada.
• Što
vas je potaknulo da se vratite rock’n’rollu, zar
nije dovoljno lijepo u filmskim vodama?
– Ma jest, no kad sam lani čuo da u Opatiju dolazi Chuck
Berry, opasno sam zagrizao. Taj je koncert bio i ključan za
naše novo okupljanje jer smo upravo mi Chucku svirali kao
predgrupa. Naime, kad sam izišao na pozornicu i vidio profil
publike, pomislio sam da to uopće neće dobro ispasti. Uglavnom su to
bili mladići i djevojke koji se nisu ni rodili dok smo mi
“prašili”. Na moje veliko iznenađenje,
svi su znali sve naše pjesme, očito je internet uradio svoje.
• Kako je uopće
došlo do toga da budete predgrupa C. Berryju kad vam band u
tom trenutku nije uopće postojao?
– Organizator koncerta zna da sam ja veliki Berryjev fan. Kad
je nedavno svirao u Zagrebu, sjetio sam se da tada nije vodio svoj
band, nego su mu ovdje “skrpali” ekipu. Pa rekoh,
možda se dogodi isto i u Opatiji pa sam se ponudio da mu sviram u
pratnji. Međutim, Chuck je poveo svoj band, a mi smo mu bili predgrupa.
• Podrazumijeva
li okupljanje i neki novi materijal?
– Naravno. Nakon serije koncerata u Ljubljani, Zagrebu i
Osijeku, vraćamo se u Sloveniju i tamo ćemo učvrstiti materijal za novu
ploču. Imamo 15-ak, možda čak i 20 pjesama koje sada trebamo aranžirati
i pripremiti za novi album. Žanrovski će to biti na tragu stare Bombaj
štampe.
• Koliko Bombaj
štampa pripada novom primitivizmu, specifičnom sarajevskom
glazbenom pokretu u kojem su se etablirali Zabranjeno
pušenje i Elvis J. Kurtović?
– Mi smo bili netipičniji predstavnici novog primitivizma.
Možda smo se toga dotaknuli u nekoliko pjesama, međutim, smatram da smo
u to vrijeme svirali “akrobatski
rock’n’roll”.
•
Zašto ga zovete akrobatski?
– Pa zato što smo svirali brzo, urnebesno. I
svakako smo pripadali urbanom rocku.
• No rock je po
svojoj definiciji urbana kategorija, ali je sarajevska scena s
pastirskim rockom uspjela to “iskompromitirati”?
– Pa ja ipak ne pripadam tom razdoblju. To je bilo spajanje
zapadnih trendova s našim zvucima. Primitivizam se pojavio
iz potrebe da tada kažemo nešto što se stvarno
događa.
• Je li iz te
iste ideje nastala i Top lista nadrealista?
– Da, mi smo svi bili jedna ekipa i sve je to nastalo iz
nekog našeg druženja. Skupljali smo se na istim mjestima,
sjedili u istim birtijama i cijele noći zajedno provodili. Nadrealisti
su nekako naše grupno djelo.
• Jeste li tada
doista smatrali da bi se vaši skečevi mogli ostvariti u
jednoj crnoj ratnoj zbilji?
– Nismo tada ni sanjali da će se većina onoga što
smo mi proizvodili u skečevima tako okrutno realizirati. Tada smo
smatrali da se tako nevjerojatne stvari ne mogu dogoditi, pa smo
pretjerivali u skečevima. No, uskoro smo i sami bili
šokirani kad smo vidjeli kako su se naši skečevi
pretvarali u stvarnost. Bile su to gotovo apstraktne ideje, posebno u
Dnevniku budućnosti, u kojem smo predviđali događaje za desetak godina.
Jednom smo tako objavili da je srušen sarajevski zid koji je
dijelio grad. I kako bismo uvijek lupili neki datum, svoj rođendan ili
slično, zadivljujuće je bilo kako smo tada lupili datum na koji je
poslije potpisan Daytonski sporazum! Doduše, bili smo
preoptimistični godinu dana, ali dan je bio pogođen!
• Tko je bio
kreator tih ideja?
– Nele je radio politički obojene štoseve, a ja
sam se brinuo za apstraktne, kao što su bile Đurine kućne
čarolije.
• S redateljskim
prvijencem “Kajmak i marmelada” srušili
ste sve rekorde gledanosti u Sloveniji, neobično da stranac odmah
pogodi impuls Slovenaca?
– Meni je jedno vrijeme bilo neugodno nositi titulu redatelja
najgledanijeg slovenskog filma jer je snimljen za deseti dio nekog
normalnog novca. I zato mi je jako laknulo kad me je nedavno
srušio slovenski film koji je imao
“normalnu” produkciju.
• Novi
vaš film nosi naslov “Traktor, ljubav i
rock’n’roll”. O čemu je tu riječ?
– Taj film još nije u distribuciji, ali je na vrlo
uspješnom festivalskom putu po svijetu. Priča je to iz
šezdesetih godina u nekom zaostalom mjestu u
bivšoj Jugoslaviji u koji dolaze prvi traktor i prva
rock’n’roll ploča. Imamo tu jedan ciganski band u
kojemu Kićo Slabinac glumi svirača. Tu je ulogu trebao odigrati Chuck
Berry, ali je odustao pa je umjesto njega uskočio Kićo. On je vođa
banda koji svira narodnjake, a ja sam stariji roker koji iz grada
donosi ploče. Najprije su u selu svi razočarani i pitaju se kakva je
sad to glazba, ali s vremenom se ipak svi navikavaju i zavole
rock’n’roll, pa čak i Kićo i njegovi cigani.
Istodobno, u selo dolazi i prvi traktor i oko toga su sad
dogodovštine... To je ujedno posljednji film u kojem je
igrala Semka Sokolović.
• Što
je bio vaš glumački vrhunac, rad s Kusturicom ili s
Tanovićem...?
– Teško je odrediti. U svakom slučaju, laska mi
što sam glumio u filmu koji je dobio Oscara.
• U
“Ničijoj zemlji” ste igrali nakon duge stanke...?
– Gluma mi je bila dosadila, sam sam sebi više bio
dosadio i prekinuo sam baviti se glumom početkom 90-ih. Mislio sam da
više nikada neću glumiti i bio sam u krizi sve dok nisam
pročitao scenarij za “Ničiju zemlju” 2000. No važno
je sljedeće: glumca ne čine uloge koje je odabrao, već one koje je
odbio. Treba biti dovoljno mudar i hrabar pa odbiti neke uloge.
INTERVJU
