Paul Beatty, slavni američki književnik i prvi Amerikanac koji je osvojio nagradu Man Booker, gostovao je na Festivalu svjetske književnosti. U dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda uz svog je hrvatskog urednika Romana Simića ovog četvrtka predstavljao roman “Prodana duša”, koji mu je 2016. donio prestižnog Bookera, ali i nagradu National Book Critics Circle Award. “Prodana duša” u Hrvatskoj je objavljena prošle godine u lipnju u izdanju Frakture, a nazivana je i prvim velikim satiričnim romanom 21. stoljeća. U tom se romanu Beatty kroz prizmu briljantnog humora obračunava s gorućim pitanjima rase i identiteta u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ponovno uvođenje ropstva
Po vlastitom priznanju nimalo politički korektan, Beatty piše o rasnoj segregaciji, ropstvu, ekonomskoj nejednakosti i policijskoj brutalnosti prema Afroamerikancima, i to sve prateći crnca zgodna prezimena Ja (Me) u izmišljenom losangeleskom getu Dickens. Odmalena izložen suludim očevim sociološkim eksperimentima, Ja odlučuje u svom susjedstvu provesti vlastiti eksperiment – ponovno, u dominantno crnački kvart, uvesti segregaciju i ropstvo.
Taj ga neobičan pokušaj dovede i do sudskog procesa, također duhovito nazvanog “Ja vs. Sjedinjene Američke Države”. Dobom segregacije odlučio se pozabaviti, tvrdi, zbog trenutačne klime koja vlada u SAD-u.
– U posljednje se vrijeme događa da se neke stvari i razdoblja izrazito romantiziraju te da se na prošlost, koja često uopće nije takva kakvom je zamišljaju, gleda kao na doba kada je sve bilo bolje. Više sam puta čuo i kako se romantizira doba segregacije i odlučio sam se pozabaviti tom idejom – rekao je Beatty.
Svoju je književnu karijeru započeo kao pjesnik zbirkama “Big Bank Take Little Bank” i “Joker, Joker, Deuce”, ali ni u svom prvom romanu “The White Boy Shuffle” nije prezao od oštre, ali američkom društvu toliko potrebne političke nekorektnosti.
– Primjerice, u tom romanu mom liku netko kaže: “Dobro, jesi li pjesnik ili peder?” na što mu ovaj odgovori: “Zašto ne bih mogao biti oboje?” – rekao je Beatty dodajući kako ga je za tu rečenicu inspirirala njegova dugogodišnja prijateljica i slavna američka komičarka Sarah Silverman.
– Poznajem Saru i njenu obitelj godinama, još otkad je ona bila dijete. I oduvijek sam znao da će jednog dana biti slavna, jednostavno sam znao. Kad je bila djevojčica, znala je ponavljati da kad odraste želi biti “ili znanstvenica ili lezbijka”, a njeni bi roditelji uvijek odgovorili na savršen način: “Možeš biti oboje” – ispričao je Beatty istaknuvši da je upravo ta “dvostrukost” ili pak višestrukost ljudskog identiteta ono što on teži prikazati u svojim djelima. Odlučio je na taj način, kaže, pisati o identitetu, ali bez prtljage.
A što se tiče humorističnosti njegovih djela, rekao je da se uopće ne trudi pisati duhovito – samo piše – a humor iz toga izrasta. Ljudi često misle da je humor luksuz, dodao je, ali on se s tim uopće ne slaže, dok satiru, kako se najčešće opisuje njegov roman, smatra načinom na koji se ljudi često pokušavaju distancirati od onog što im u nekom djelu stvara nelagodu. – Prijatelj mi je jednom poslao video intervju u kojem s Nabokovom razgovara jedan poznati američki kritičar. Razgovaraju o “Loliti”, ali kao o satiri, što je meni nezamislivo. Zato ne volim tu riječ, mislim da se često koristi da bi se nešto ublažilo – rekao je.
Satira je precijenjena
Na pitanje koliko mu je Booker promijenio život, ili možda njega, i kako je promatrao svoje mjesto na sceni prije i poslije te nagrade, Beatty je veoma skromno odgovorio:
– Ne volim se kategorizirati na taj način. Moja točkica na književnoj karti sada je možda malo veća, ali ona se vrlo lako može i smanjiti.
Unatoč njegovoj simpatičnoj skromnosti kad se radi o pohvalama i nagradama te priznanju da je vrlo sramežljiv pred publikom i da teško nalazi riječi kada govori o svojim djelima, iznimno je zadovoljan svojom najnovijom knjigom. Kada ju je završio i držao taj rukopis u rukama, obuzeo ga je osjećaj koji nikada prije nije doživio – napokon je uspio napisati baš ono što je želio, na način na koji je to želio. Štoviše, prvi put kada je čitao neke ulomke naglas, počeo je plakati – shvatio je da čita svoje misli koje nikada do tada nije izgovorio naglas.
