Kada je u ožujku 2018. redatelj Bobo Jelčić završavao rad na svom prvom projektu u Satiričkom kazalištu Kerempuh sam je rekao kako se dugo opirao pozivu tadašnjeg ravnatelja Duška Ljuštine. Osjećao je kako satira nije njego prirodno kazališno 'stanište', ali je unatoč tome s predstavom "Govori glasnije" postigao veliki uspjeh. Štoviše, postigao je to da su se gledatelji smijali nad izuzetno teškom temom, jer priča je to o ženi, migrantici, koja u Zagreb dolazi u očejničkoj potrazi za bilo kakvim poslom. Tada je Bobo Jelčić rekao:
- Radim stvari koje me tangiraju, teme koje su mi bliske, koje sam osjetio na svojoj koži. Moje znanje iz koga polazim je emotivno, to je i moj prostor djelovanja. Ne mogu drukčije, ne mogu mimo sebe. Motiv za bilo što, ne samo u umjetnosti nego i u običnom životu, uvijek je strašno autentičan i specifičan za svakog čovjeka. Ja dodajem i jako emotivan, jer to ga određuje, identificira, čini posebnim.
A upravo taj kredo vidjet ćemo i u njegovoj novoj predstavi u Kerempuhu, autorkom projektu nazvanom “Hrvatski put ka sreći”, za koju u Kerempuhu kažu da je svojevrsni eksperiment, potraga za drugačijom vrstom kazališnoga jezika i dosljednom poetskom nadogradnjom Jelčićeva dosadašnjega rada obilježenoga improvizacijom i kolektivnim glumačkim stvaralaštvom. Baš zbog toga, takav način rada u ozračju Kerempuhova satiričkoga i politički angažiranoga predznaka ova predstava već svojim scenskim izrazom otvara nove puteve satire koji se grade preciznim, neočekivanim i suptilnim režijskim rješenjima ili, štoviše, sustavom pravila koja su tijekom procesa oblikovala zasebnu i jedinstvenu estetiku predstave.
U "Hrvatskom putu ka sreći" u nečujnoj se napetosti susreću lica sa svojim malim i većim unutarnjim rastrzanostima koja zajedno tvore mikropovijest na sceni. Zastranjenja i odmaci od konvencionalnih obrazaca ponašanja preko napetosti, napora, sumnje i prepreka ka njihovoj realizaciji potenciraju našu autentičnu sputanost. Dok smo u stvarnome životu primorani održavati konvencionalne odnose nauštrb čovjeku imanentnoj sputanosti, u predstavi se bavimo drugom stranom društveno zadate konvencionalnosti, to jest samim otklonom od nje. Tako se u prikazu neizbježnih sastavnica života pronalaze formalni načini u kojima se naše emotivne blokade pretaču u tinjajuću tenziju, a prepoznatljivi se fragmenti svakodnevnice očuđuju kreacijom novoga realiteta.
Nastajući u doba pandemije i neizvjesnosti, oštrih mjera i restrikcija, egzistencijalne krize i straha, „Hrvatski put ka sreći“ otvara nam intimno, ali i politično pitanje sreće koje, rastegnuto kroz veći period prošlosti, ukazuje na vlastitu aktualnost i u ovom nestabilnim i nepredvidljivim vremenima.
U predstavi, čija je premijera zakazana za četvrtak, 26. studenoga, igraju Nikša Butijer, Nataša Dangubić, Ana Maras Harmander, Marko Makovičić, Jerko Marčić, Karlo Mlinar, Ozren Opačić i Maja Posavec. Dramaturgiju potpisuje Dina Vukelić, scenografiju Zdravka Ivandija Kirigin, a kostimografiju Ana Paulić.
