Kada je 1890. godine objavio Doriana Graya, Oscar Wilde nije mogao ni naslutiti da je napisao apoteozu 21. stoljeću, dobu u kojem su mladost i ljepota apsolutni zakon koji slijede ljudi spremni u sebe ubrizgati otrov, a sve kako bi skrili svoje godine – ili svoje pravo lice.
Baš zbog te aktualnosti zanimljivo je svako novo teatarsko čitanje tog djela, a ovo koje smo vidjeli u sklopu Festivala svjetskog kazališta u bečkom Burgtheateru režirao je Bastian Kraft. Prenoseći britanskog dandyja u naše doba, stvorio je predstavu u kojoj je, unatoč sjajnom glumcu, na sceni prevlast pripala tehnici. Naime, djelo je koncipirano tako da glavni izvođač Markus Meyer tumači sve uloge i zapravo na sceni glumi sa svojim hladnim elektroničkim odrazima, u kojima tumači sve ostale likove. Sve je u predstavi podređeno tom cilju, pa se tako scena zapravo sastoji od konstrukcije na kojoj se emitiraju te snimke i kroz koju se glavni junak provlači u vječnoj borbi sa svojom iluzijom da će mu slika koja stari na tavanu osigurati vječnu mladost, užitak i sreću. Zbog toga su najdojmljivije scene pred sam kraj predstave kada se u totalnoj paranoji bijega pred stvarnošću glumac nađe klaustrofobično utisnut u jedan od najmanjih dijelova te konstrukcije.
Zapravo je cijela predstava postavljena na leđa Markusa Meyera, koji mora u furioznom tempu “istrčati” maraton u kojem se natječe sam sa sobom. U toj je utrci ponekad pobjednik, a ponekad ga tehnika naprosto pregazi i ostavi publiku pred pomalo hladnim dojmom rascjepkanosti i filmičnosti. Unatoč svemu, i ova je predstava na Festival svjetskog kazališta donijela još jednog izvrsnog glumca (i vječnu dilemu zašto ga tako malo kolega iz Hrvatske želi vidjeti) i još jednu novu mogućnost za razvoj teatra budućnosti. Hoće li to biti suživot čovjeka i tehnike na sceni, odlučit će ljudi od struke. Ovo što smo sada vidjeli zanimljiv je eksperiment, ali ne i bit kazališta u vječnoj misiji da ljudima ispriča priču koju će pamtiti.
