Jedan od ponajboljih hrvatskih komičara Vid Balog u ovogodišnjoj histrionskoj premijeri Feydeauova “Lovačkog roga” na Opatovini glumi fiškala Ambroza pl. Rapšica.
Zašto se Feydeauov komad ne zove “Gospon lovac” kako ga je nazvao Teatar u gostima?
– To je odluka Vladimira Gerića koji je preveo djelo. U predstavi su Teatra u gostima iz Zagreba odlazili u Samobor. A kako mi igramo na Opatovini, Samoborci dolaze k nama u Zagreb. “Lovački rog” je i asocijacija, možda malo lascivna. Tu je postojao i hotel u koji su ljudi dolazili voditi ljubav ili se držati za ruke i dobro povečerati.
Vi igrate ulogu koju je u Teatru u gostima igrao Relja Bašić?
– Relja Bašić je Adam Končić, a ja sam Vanja Drach. Ruku na srce, Nela Kocsis je sva tri čina na pozornici i nju bih apostrofirao kao velik rad.
Jeste li gledati predstavu Teatra u gostima?
– Još kao klinac. Na sreću, HTV ju je snimio, ali nisam htio gledati tu snimku. Imam svoju kreaciju, pa bi me gledanje snimke možda pomutilo. Osobito sam ponosan na dragoga pokojnog Vanju Dracha jer igram nešto što je on igrao.
Što biste rekli kritičarima kojima smeta teatar koji želi biti zabavan?
– Živimo u “postvremenima” bio to postmodernizam ili postdadaizam. To je apsurdnost ovog vremena. Kroničan problem hrvatskog kazališta je što smo nakon Akademije svi pristali na različite eksperimente. Kretanja u suvremenom teatru treba pratiti. Naravno da Zagrebu treba Eurokaz, suvremeni ples. No ono što se zaboravlja jest kroničan nedostatak klasičnog teatra, pa bio to klasični pučki teatar ili klasični Shakespeare, Molière. Tu smo u deficitu. Treba postati ogledni primjerak, a neka se iz njega ide u eksperiment, a ne da eksperiment postane sam sebi svrha. Histrioni njeguju pučki teatar koji u Hrvatskoj postoji još od 16. stoljeća. To je grana kojoj se ljudi i te kako vesele.
Je li vaš Feydeau predstava samo za kajkavce?
– Naprotiv. Postoji grozan problem, a to je da je hrvatski književni standard, kako je to Krleža jednom rekao, uzet iz daleke turske provincije. Mi za standard imamo istočnohercegovački govor Trebinja. Sada su se naši jezikoslovci potrudili i rekli da to baš nije tako, da je tu ušlo i nešto Dubrovnika, Slavonije, Bosne pa se nešto uspjelo spasiti. No kada vi želite neku građansku atmosferu Pariza prevesti na taj hrvatski jezik, naravno da treba posegnuti za splitskim, za štokavskom ikavicom, osječkom ikavicom ili zagrebačkim govorom. Tamo odakle je uzet hrvatski standard ne postoji atmosfera u kojoj su nastajale Feydeauove drame. Taj nezgrapni, nemušti, rekao bih, i primitivni jezik koji imamo za službeni to ne može izraziti. To mogu samo naši jezici ili naši dijalekti koji su imali urbane sredine, građansku situaciju, svoju književnost, dakle Split, Zagreb, Osijek, Rijeka, a nikako Trebinje ili Stolac.
Kada će Komedija iznjedriti kajkavski mjuzikl?
– Najvjerojatnije ćemo raditi jednu kajkavsku dramu s kraja 18. stoljeća koja nikada nije izvođena, ali to ne bih htio otkrivati. Tu je i “Švejk”, “Cigle”... Komedija kao zagrebačko kazalište smisleno njeguje kajkavski izričaj.
Kajkavski nije u krizi?
– Nikako. Uz Komediju, Varaždin, Histrione i mnoge kazališne grupe amatera, on je u procvatu koji se možda ne vidi zbog medijske buke i zagušenosti prostora. Ali nikada u povijesti te kajkavske književnosti nije bilo toliko objavljenih knjiga, pretisaka, pa i medijskog prostora. Hrvatska se mora pomiriti sa situacijom da ima dvadeset županija, a da se u šest govori isključivo kajkavski, dok je u sljedećih šest kajkavski manje ili više prisutan. I to u Sisačko-moslavačkoj 80 posto, isto je u Karlovačkoj, dok u Istarskoj županiji 10.000 ljudi u selima Roč i Buzet govori kajkavski. Trenutačno većina hrvatskog stanovništva govori kajkavski.
Konačno jedan gospodin koji zna kojim narječjem govori večina hrvata. Nekad se i u saboru govorilo kajkavski.