Kad Đorđe Balašević dođe u grad, u jednoj večeri odradi najmanje dva koncerta. Tako je bilo i sinoć u dvorani Lisinski, na prvom od ukupno četiri nastupa koje će održati u Zagrebu tijekom ovog i idućeg tjedna. Od trenutka kada je kroz publiku krenuo prema pozornici praćen zvukovima klavira do zadnje pjesme izvedene uz tamburaški sastav i violinista, prošla su gotovo četiri i pol sata ispunjena euforijom koju ovaj novosadski autor nepogrešivo izaziva diljem regije.
U Lisinski je stigao s programom čije nam je dijelove prvi put predstavio još 2009. godine u kazalištu Kerempuh, koje je dan za danom punio mješavinom stand up komedije, pripovijedanja i pjesme. Baziran na istoimenoj, u međuvremenu napisanoj knjizi, program „Kalendar mog djetinjstva“ slušatelje iznova vodi na emotivno i iznimno duhovito putovanje autorovim sjećanjima na odrastanje u Vojvodini, na osobe koje su obilježile njegov životni put, a prije svega na članove najuže obitelji koji su tu prikazani kao protagonisti nekog balkanskog Amarcorda.
Nije se Balašević propustio dotaknuti ni aktualnosti poput kipa nedavno postavljenog pred dvoranu Lisinski, ili pak plakata koji diljem Zagreba najavljuju narodnjačke koncerte, no sve s mjerom i simpatijom prema gradu koji ga uvijek rado prima u goste. U nizu pjesama koje je izveo u maratonskom recitalu bilo je najvećih hitova poput „Olivere“, „Lepe Protine kći“ „Ringišpila“ i „Devojke sa čardaš nogama“ na samome kraju, ali i novijih pjesama među kojima se istaknula ganutljiva „O, mati“, dok je u Srbiji cenzuriranu „Dno dna“ spomenuo, ali je ipak nije izveo.
Balašević je od jedne obožavateljice uzeo zeca i u zamjenu joj ostavio svoj tamburin. Time je u posljednjem dijelu koncerta, već poprilično iza ponoći, uspio iznova oraspoložiti publiku. Koncert je dovršen uz zajedničku pjesmu i ovacije panonskom mornaru koji će već večeras iznova napuniti rasprodan Lisinski.
sve ok.ali on zapravo i ne pjeva nego priča