Pretposljednja večer četvrtog izdanja Korčulanskog baroknog festivala ponudila je publici u petak, u prilično prohladnoj i vjetrovitoj večeri, vrlo izniman događaj i doživljaj na trgu ispred katedrale sv. Marka. Bio je to solistički recital Matije Dedića koji je na jazzerski, improvizatorski način duboko uronio i poveo slušatelje sa sobom na putovanje kroz vrlo osobne odjeke i odsjaje glazbe uzora svih velikih jazzera, velikog Johanna Sebastiana Bacha.
Razgovaralo se kasnije duboko u noć, a i sljedećeg dana, o nježnosti koju je Dedić u improvizacije na temu stavka iz Engleske suite u a-molu upleo u mnogima još iz školskih dana poznatu Bachovu pjesmicu "Ah, što volim pjesme zvuk". Prepričavali su se uzbudljivi trenuci spontanog i živog razgovora u koji se Matija Dedić upustio s deset otkucaja zvona katedralnog sata. Bilo nam je hladno, ali nakon jednosatne pijanističke meditacije tražili smo i dobili još dva bisa.
Nakon što je u kolovozu, nakon očeve smrti, otkazao sve svoje nastupe, prije nekoliko dana odradio je svoj prvi komercijalni nastup s Massimom Savićem na otvorenju filmskog festivala u Leskovcu, a potom i recital u Korčuli.
Dan nakon koncerta, razgovor s Matijom Dedićem počeo sam od papirića veličine dlana koji je, nakon što je sjeo za klavir, stavio pred sebe pritisnuvši mu rub, da ga vjetar ne odnese, svojim posljednjim, prije nekoliko mjeseci u Italiji objavljenim, a petnaest godina nakon albuma "Solo/Part 1" svojim drugim solističkim CD-om "Ligherian Rhapsody".
Što su vam značile te natuknice na malom papiriću?
Kada sam na tonskoj probi sjeo za klavir i osjetio njegov zvuk pod onakvim vjetrom, napisao sam na taj papirić natuknice za novi program, nešto drugačiji od onog koji sam prije zamislio i koji je bio najavljen. Meni je zvuk svetinja i čim sjednem za klavir znam u kojem smjeru moram ići. Potajno sam se cijeli dan nadao kiši jer volim krov nad glavom i, makar je lijepo i ispred crkve, svirati u njoj ipak je nešto drugo.
Put u Moskvu
Petnaest je godina prošlo između vašeg prvog i sada ovog drugog samostalnog albuma. Kako je došlo do njega?
To se dogodilo slučajno. Snimao sam nešto drugo u maloj dvorani Lisinski, gdje inače, i na tome sam zahvalan ravnatelju Draženu Siriščeviću, imam fantastične uvjete na kojima bi mi pozavidjeli i mnogi puno etabliraniji kolege po svijetu. Sjeo sam za klavir i odsvirao materijal koji su prepoznali diskografi u Italiji u kojoj sam imao i dva lijepa koncerta, u Lecceu i u Rimu. Taj CD nastao je baš kao i ovaj Bach jučer na Korčuli. Možda grubo zvuči, ali veliko je zasićenje kolektivnom improvizacijom. Ja se ovdje vraćam svojim počecima s profesoricom Blaženkom Zorić, samo sada i bez nje, sam za klavirom. Tu sam najsretniji, tu mogu dati najviše i veseli me što mnogi smatraju da je to najjače što sam do sada napravio. To je moj povratak na izvore.
Koji su to izvori?
Sve je to na liniji Kölnskog koncerta Keitha Jarretta, tu je zatim i Dubravko Detoni kojeg mi je moja Blaženka dala kad mi je bilo deset godina, a tu negdje čuo sam Pogorelićev album s Bachovim engleskim suitama. Stvari koje danas isplivavaju dolaze iz mog djetinjstva. One su duboko zakopane i važnije od ičeg drugog u mom životu. Dakle, moj život je Jarrett, Ivina izvedba a-mol suite, upoznavanje Dubravka s deset godina... Iz tog danas izlazi moj rad, sve veći interes za sonate Stravinskog, Weberna, Ligetija i ostalih velikih skladatelja. Uz sve duboko poštovanje prema brojnim i vrlo dragim suradnicima, ostajem sam za klavirom.
Dakle, vama je profesorica Zorić kao desetogodišnjaku dala da svirate avangardnu glazbu Dubravka Detonija?
I ne samo glazbu, ona me je s njim i upoznala. U kolegi Vitomiru Ivanjeku i meni nekako su prepoznali interes za takve forme. Sve se to događalo 1983. godine, kada sam imao i prvi nastup s Haydnovim Concertinom, malo nakon toga čuo sam Pogorelića... Sve zahvale Blaženki Zorić. Bio je to za mene najsretniji mogući splet okolnosti. Meni nije ni danas svejedno doći pred publiku s Bachovom glazbom. Nisu mi strana lagana nepovjerenja u ono što radim, ali koncerti na kraju budu uspješni i ljudi bar vide da se trudim. Pripremam se sada i za koncert u Pragu u studenom na kojem će sigurno biti i Bacha, a kad god sviram vani, obvezno je tu i Dora Pejačević. A nastupam i u duetu s Charliejem Jurkovićem 17. rujna u Kneževu dvoru u organizaciji Laus akademije. Tamo ćemo promovirati i CD na kojem su gosti violinist Goran Končar i naš udaraljkaš Darko Grappone iz Splita.
Ja bih vas sada vratio još dalje u prošlost. Koje su najranije uspomene u vašem glazbenom pamćenju?
Odgajan sam u kući u kojoj se puno slušala filmska glazba, jazz baš i ne toliko. A na prijemnom ispitu za muzičku školu svirao sam špicu serije "Povratak otpisanih".
Koliko vam je tada bilo godina?
Pet. Bilo je to 1978. godine. Tu sam temu "skinuo" s televizije i time sam "kupio" profesoricu Zorić koja me tada prvi put čula.
Kako su vaši roditelji reagirali na odluku da se bavite jazzom i da umjesto u Zagrebu studirate u Grazu?
Gabi mi je uvijek držala leđa i vidjela da ja stvarno želim taj jazz. Arsen baš i nije bio zadovoljan.
Iz praktičnih razloga?
Ne. Žanrovskih. On emotivno, osim izuzetaka poput Jarretta ili Milesa Davisa, nikada baš nije volio jazz niti je improvizacija prisutna u njegovu opusu.
A kasnije?
Ja sam i u Grazu vrlo brzo napredovao, radio sam i vježbao najmanje deset sati dnevno. Arsen je zbog toga bio vrlo sretan, u prvom redu kao radnik. Premda mu se moj izbor žanra i dalje nije sviđao, s obzirom na to da je i sam bio radoholičar, prepoznao je moj rad i bio time zadovoljan pa mi je tako pomalo i oprostio moj izbor, ali zapravo nikada s njim nije bio sretan.
Koliki ste put prešli da biste na kraju dočekali da vas otac, kao prošle godine u Kneževu dvoru, predstavi kao boljeg od sebe?
Bio je to vrlo dug put. Ja sam se svom ocu priključio tek 2005., u svojoj 32. godini. Iskreno, bio sam sigurno za to spreman i nekoliko sezona ranije, ali on je tada još radio s Brankom Bulićem. Te 2005. bio je takav splet okolnosti, najviše zbog toga što Bulić jednostavno više nije bio za tolika putovanja i tolike angažmane. Dosta sam ja tu rovario i tražio put dok nisam dočekao tu rečenicu, da me Arsen predstavi riječima "onaj koji je bolji od mene". Uvijek mi je žao što sam puno više takvih pohvala u životu čuo od drugih ljudi nego od njega samog, ali takvi su bili i takvi jesu dalmatinski očevi.
Ali, kad je to napokon rekao, onda je to sigurno i mislio.
Je. Znam da je bio zadovoljan i sretan. Ali, to je već neka druga vrsta problematike. Da sam bio žensko dijete, vjerojatno bi mi bilo puno lakše (smijeh).
Kada ste sami kao dijete počeli svirati klavir, jesu li vas pustili da se igrate kako vas je volja?
Pustili su me i nisu na mene vršili nikakav pritisak. Osim te Arsenove nelagode kada sam odlazio u Graz, meni je zbilja pušteno da radim što hoću, da se izražavam kako hoću i da budem sretan. Ali, bio je to i pravi ruski dril profesorice Zorić i rada s moskovskim profesorom Timakinom. Ja nisam bio ni na maturalcu, ne znam se ni skijati, ni klizati, za to nisam imao vremena. S jedne sam strane bio uskraćen, ali s druge imao sam sve. U jednom me je trenutku profesorica Zorić, u dogovoru s profesorom Timakinom, željela poslati makar na godinu dana u Moskvu. Bilo mi je tada 11-12 godina. Mislim da je Gabi čak i bila za to, ali Arsen se nije složio i na kraju je njegova odluka presudila da ne idem. E, sad, teško je reći što bi bilo da je bilo...
Koliko je kuća bila ispunjena glazbom vašeg oca?
On je stalno radio i, kad god mi je malo teže, sjetim se njegova odnosa prema radu. Rad, rad i samo rad. Često se sada pitam kako je njemu zapravo bilo u toj susjednoj sobi, bez neke tehnološki napredne izolacije. Bile su dvije karijere u kući i onda ja, koji sam u jednom trenutku ne toliko narušio njegov mir, nego počeo raditi nešto što mu baš i nije bilo po volji. Sigurno mu nije bilo lako, a opet je upravo on najveći krivac za to jer mi je baš on dao tu ploču s Jarrettovim koncertom iz Kölna zbog koje sam odlučio otići u druge vode.
Arsenovu glazbu tek sam kasnije otkrivao. Moj otac bio je čovjek kojem si morao reći da je apsolutna najbolja glazba upravo ona na kojoj je u tom trenutku radio. I to je crta karaktera. Tako sam tek kasnije otkrio album "Provincija" koji je snimio 1986. u Ljubljani s Jožetom Privšekom. Taj mi je najdraži, kao i "Svjedoci", album koji je tih godina snimio s Predinom.
Ali, ono što mi iz djetinjstva zvoni u glavi kao glazba koju je Arsen tada najviše slušao je Tenco i filmska glazba, od Bergmana na dalje. Imao sam sreću što sam mnogo toga zahvaljujući njemu upoznao puno ranije nego moji vršnjaci. Njegova je kolekcija filmskih klasika fantastična.
Spominjete Luigija Tenca koji se, za razliku od Paolija i Endriga, rijetko spominje u Arsenovoj biografiji.
Luigi Tenco bio je talijanski kantautor koji se već 1967. ubio u svojoj 29. godini. Arsen je slušao Talijane i Francuze, ali tih godina najviše Tenca. Dobro se sjećam pjesme "Vedrai, vedrai". I onda je Arsen 1984. u San Remu osvojio "Premio Tenco" za najboljeg kantautora izvan Italije. Godinu dana nakon Arsena nagradu je dobio Bob Dylan. Osim toga, dobio je i Nagradu Jacques Brel koju dodjeljuju njegove kćeri, a također i važnu talijansku nagradu Premio Recanati. Četvrte nagrade tog ranga u Europi nema.
Pitate li se i vi gdje bi Arsenu bio kraj da je jezik njegovih pjesama bio talijanski ili francuski?
Imao je on tu inerciju zbog koje sam ponekad bio i ljutit na njega. Njemu je talijanski bio kao materinski, dobio je nagrade, imao je predivne i etablirane prijatelje, ali njega je stalno nešto vuklo kući. Takva je bila i Gabi, takav sam i ja. Nešto nas, kao i Arsena, uvijek vuče kući. Kuća pored mora, Šibenik...
Kada ste krenuli u glazbenu školu, jeste li s ocem dijelili klavir?
A ne, imao sam svoj klavir. I vježbao sam svuda. Ljeti i po hotelima kamo smo odlazili, na Dugom otoku, Hvaru... Stalno sam vježbao i presretan sam što me to i dan-danas jednako veseli. Uz to gledam, slušam i pratim sve što rade moji kolege... Radio sam nedavno sa Zoranom Ščekićem na mikrotonalnoj glazbi, otpratim i Gibonnija i Massima. Vjernik sam i odan vojnik radu u glazbi, i to sam definitivno naslijedio od oca. Čak i ja koji sam mislio da znam dosta o njemu ostao sam iznenađen kada sam nedavno počeo kopati po njegovim papirima, spisima, partiturama. Ima toga gomila. Nevjerojatno je za što se sve interesirao i za što je sve našao vremena. Uvijek je bio takav, u odnosu prema radu pravi štreber. Znam od svoje bake, Arsenove majke, da bi on kao dijete, kad bi dobio četiri iz nekog predmeta, odlazio plakati u šumu gore na Šubićevac. Nakon dolaska u Zagreb nije bio siguran u kvalitetu petice koju je dobio u Šibeniku pa je u Zagrebu ponovno upisao četvrti srednje glazbene škole. To je bio stari.
Kada ste s ocem nastupili posljednji put?
Bilo je to u zadnjim danima svibnja u Splitu, u Lori. Koncert je bio znakovit po tome što je stari izdržao na pozornici duže nego na svim koncertima posljednjih pet godina, a poslije koncerta, premda bi inače uvijek prvi napuštao društvo, s Pecom Petejem, Sašom Lukićem i društvom ostao je vani duže i od mene. Da mi je netko tada rekao da će to biti zadnje, ne bih mu vjerovao. Činjenica je da je moj otac sve to i požurio. Njegovi zadnji intervjui govore o nekoj vrsti opraštanja i mislim da je osjetio trenutak da ode dok je još ipak na vrhu. Njegovo zdravstveno stanje i to kako bi njegova, nažalost, sve bliža budućnost izgledala, čega smo i majka i ja bili svjesni, to bi bilo daleko od onoga na što je on navikao u životu. Mislim da je ta zapravo rutinska operacija samo požurila njegovu odluku da se povuče nakon što je stvarno proživio ne jedan, nego tri ili četiri života.
On je uvijek tu
Kada vam je izrekao želju da njegov ispraćaj bude bez javnosti, u krugu obitelji?
Koliko sam razumio Gabi, to je bilo nakon što je nevoljko, nakon samo nekoliko minuta, napustio ispraćaj Kemala Montena, kada je vidio u kojem to smjeru odlazi. Mislim da je u tom trenutku zamolio Gabi da to napravimo na ovaj način. Teško bi bilo poštovati i njegovu drugačiju odluku, nama bi bilo teško ovako ili onako. Ali, moram priznati da nam je zagrebačka komemoracija, a na šibenskoj nismo ni bili, emotivno teže pala od samog našeg oproštaja od njega. Nevjerojatno je da ga nema, ne možeš ga nikako izbjeći, on je uvijek tu, sveprisutan na različite načine. Teško nam je, ali nekako ćemo kroz glazbu valjda dalje. Još smo svi skupa u šoku, sve se to tako brzo dogodilo, ali moramo dalje. Razmišljamo sada o tome da u Lisinskom u veljači ili ožujku napravimo nešto prigodno i prikladno u spomen na Arsena, a nudi se, naravno, i cijela regija. Ali, treba naći ravnotežu kako poštovati i ne uvrijediti ljude i njihovu želju da mu iskažu počast, a opet ne krenuti u nekakvu eksploataciju Arsenova lika i djela.
>> Preminuo legendarni kantautor Arsen Dedić
>> Životna ljubav: Najviše je čuvao svoj život s Gabi
Hvala Bogu, ima i ovakvog naroda u javnom zivotu ove zemlje.