Dugogodišnji Večernjakov urednik i filmski kritičar Arsen Oremović kao strastveni ljubitelj filmova u 2000-ima se počeo sve više okretati dokumentarcima. Djelomice zato što je, kaže, nalazio da se igrani filmovi, posebno repertoarsko-srednjostrujaški koji se primarno prate kada se bavite filmskom kritikom u dnevnim novinama, postaju sve trivijalniji. Osim toga, s godinama je počeo općenito mijenjati svoje interese pa je u dokumentarcima nalazio puno više dodirnih točaka. U toj je atmosferi 2013. snimio odličan dokumentarni prvijenac “U braku sa švicarcem” čiji mu je uspjeh dao potreban vjetar u leđa da nastavi u tom smjeru. Upravo je završio novi “Tak kak je” u kojem se, i sam rastavljeni otac, bavi njihovom diskriminacijom na sudu, a ovih ga je dana posebno teško uhvatiti jer za HRT, a u produkciji Izazova 365 Maje Vukić, snima serijal u kojem rekonstruira najveće nesreće u Hrvatskoj.
Radni naziv je “Najveće nesreće mirnodopske Hrvatske”, a svaka od šest 50-minutnih epizoda obrađuje jednu od velikih prometnih ili prirodnih nesreća naše novije povijesti – tragičnu sudbinu tzv. „mirogojskog“ tramvaja broj 13 (1954.) ukinutog nakon izlijetanja iz tračnica poslije kojeg je policiju na poprištu nesreće dočekalo 19 mrtvih ljudi, zagrebačku poplavu (1964.) za koje je Sava preplavila trećinu grada i odnijela 17 života te 40.000 stanovnika ostavila bez krova nad glavom. Potom željezničku nesreću na zagrebačkom Glavnom kolodvoru (1974.) u kojoj je međunarodni ekspresni vlak iskočio iz tračnica pri brzini od 104 km/h i odveo u smrt 153 osobe, sudar aviona iznad Vrbovca (1976.) u kojem je poginulo 176 osoba, sudar brodova kod Dubrovnika (1992.) u kojem je život izgubilo desetero putnika, među kojima troje djece te nesreću nagibnog vlaka (2009.) kod Rudina.
Emocionalno iscrpljujuće
Dokumentarni materijal bit će popraćen igranim rekonstrukcijama koje su mu kao redatelju omogućile i taj akcijski segment .
– Znam se šaliti da sam u nekoliko mjeseci snimanja dobio priliku kakvu u Hollywoodu veliki majstori spektakala dobiju eventualno u cijelom životu – raditi avionsku, dvije željezničke, brodsku i tramvajsku nesreću, a na to i veliku poplavu koja je poharala glavni grad i regiju – dakle nesreće koje su, u svim epizodama zajedno, odnijele 400 mrtvih duša. No, igrane rekonstrukcije primarno su u službi atmosfere i poetiziranja situacija, a akcijske scene ionako ne možemo snimiti, a da pored hollywoodskih filmova ne izgledaju smiješno i jadno. A i da možemo, mene te priče primarno zanimaju sa stajališta emocija, ljudskih sudbina i sučeljavanja rada sustava nekada i danas – kaže Oremović. Snimaju već dva mjeseca, gotovo su zaokružili skoro četiri epizode za redatelja emotivno iscrpljujuće tematike.
– Mogu izdvojiti nekoliko izrazito dirljivih trenutaka. Prvi je bio snimanje razgovora s Antonom Tušekom koji je izgubio obje noge u željezničkoj nesreći, kada se kao tada 23-godišnji policajac vraćao kući nakon što se bio u pratnji nekog kriminalca. I kada smo u Hrvatskoj kontroli zračne plovidbe snimali rekonstrukciju, tj. simulaciju sudara britanskog i slovenskog aviona iznad Vrbovca, dogodila su se dva izrazito intenzivna trenutka: jedan je bio samo snimanje približavanja i nestajanja dviju točkica na radarskoj slici, a drugi reakcija oblasnog radarskog kontrolora Vjekoslava Šafa, koji je sudjelovao u simulaciji na stvarnom mjestu događaja, nakon što je pozivao posadu oba zrakoplova, a od njih ni traga ni glasa. Za kontrolora leta to je najgore što se može dogoditi i njegova reakcija doista nije bila gluma, kao što i scena nije bila klasično igrana situacija, nego stvarno navođenje pilota i zrakoplova (doduše, iz susjedne sobe) pred našom kamerom. Čovjek je još nekoliko trenutaka nakon toga ostao u čudu što se dogodilo. Općenito je ta nesreća iznad Vrbovca za mene vrlo intenzivna, valjda i zbog moga straha od letenja, iako mi je ovaj boravak na snimanju u kontroli leta pokazao koliko smo danas zaštićeniji u zraku nego nekada i da do takvog slučaja praktično više ne može doći.
S obzirom na to da je riječ o povjerljivim podacima do kojih je iznimno teško doći, zanima nas i koliko su hrvatske institucije otvorene u pružanju materijala i pomoći?
– Iz mog iskustva, što institucije rade konkretniji, zahtjevniji i ozbiljniji posao, dakle Hrvatska kontrola zračne plovidbe, Zavod za sudsku medicinu, HŽ ili ZET, to su otvoreniji za suradnju, dok su birokratske sredine i pravosudne teško pristupačne – kaže.
Pred njim je još oko mjesec dana snimanja, slijedi montaža, a do emitiranja finalnog proizvoda na HRT-u ne možemo ne porazgovarati s redateljem i o već spomenutom dokumentarcu “Tak kak je” koji se bavi temom jedne od sveprisutnih diskriminacija suvremenog svijeta, onom – rastavljenih očeva.
Osjetio sam glupost sustava
– Film govori o Zvonku Grgecu kojem bivša supruga potpuno svojevoljno brani susrete s malodobnom kćeri, pa on gotovo opsesivno skuplja dokaze, snima i piše transkripte koji ga odvajaju od normalne svakodnevice samo zato što neučinkovit i, slobodno mogu reći, pristran sustav više vodi računa o dužnostima očeva koji ne žive sa svojom djecom, nego o njihovim pravima – kaže Oremović o temi poprilično zanimljivoj u jeku žestokih javnih rasprava o Istanbulskoj konvenciji.
– Da, tema je izuzetno zanimljiva u posljednjih godinu-dvije. Rekao bih da su sve glasniji povici o neravnopravnosti rastavljenih očeva jedna od rijetkih pozitivnih strana koju nam je donijela opća trivijalizacija društva i medijskog prostora; konkretno, mislim na slučaj Severine i Milana Popovića koji su svojim društvenim statusima i međusobnom borbom za skrbništvo nad sinom omogućili da ta gorka tema sa “žutih“ prostora uđe i na ozbiljnija mjesta. Osjetio sam na vlastitoj koži koliko sustav može biti glup i nepravedan kada se radi o brizi za djecu nakon rastava i to me, kao i prije nekoliko godina ranije kada su me bankarska lihvarenja navela na film “U braku sa švicarcem”, navelo na ovu priču koja nadilazi sve granice normale – kaže, a nas zanima zašto taj njegov uradak nismo gledali na nedavno završenom ZagrebDoxu?
– Film je prijavljen i prošao je selekcijski proces, ali nakon toga interesi mene kao autora i mog cijenjenog profesora Puhovskog kao direktora festivala nisu se poklapali u pogledu termina filma. Stoga sam zaključio da je za dobrobit moga rada i društvene teme kojom se bavi najbolje da film povučem s festivala. I da pričekam neku drugu prigodu koja će uskoro doći – zaključuje redatelj.
