Prije nekoliko godina Gradska knjižnica Rijeka angažirala je Darka Macana da napiše niz tekstova o stripu u želji da približi strip svojim korisnicima i da ih privuče kako bi ga što više čitali. Zadali su Darku nekoliko okvirnih tema, a jedna od njih bio je japanski strip. „Ali ne mange nego ono što Fibra tiska.“ Obojica smo se slatko nasmijali na tu opasku tete knjižničarke jer ona jako dobro opisuje općeniti zazorni stav Hrvata prema mangama, a s druge strane pokazuje kako je Fibra ipak donekle uspjela promijeniti taj stav nekim svojim izvrsno prihvaćenim izdanjima. Manga se kod nas, bar što se šire populacije tiče, doživljava praktički isključivo kroz crtane filmove i likove poput Pikachua, stiliziranog crteža i ogromnih očiju, kojima se mahom negira bilo kakva umjetnička vrijednost. Uzimajući to u obzir, jasno je zašto onda stripovi Jira Taniguchija (koji zaista jest naslonjen na europsku tradiciju) s kojim je Fibra započela svoju japansku avanturu neupućenima ne izgledaju kao „prave mange“ i kako je baš to onda ujedno i objašnjenje zašto su njegovi stripovi tako dobri. No nakon probijanja leda Taniguchijem na red za objavljivanje došao je Tezuka i tu više zabune nema. Budući da Tezuku u Japanu zovu ocem mange, njegovi su stripovi već po definiciji „prave mange“. Pa kako to da su i oni tako dobri, kad „znamo“ da „prave mange“ ništa ne valjaju?
Osamu Tezuka je nevjerojatan autor. Već je dovoljno impresivna činjenica da je za života nacrtao više od sto pedeset tisuća stranica stripa, a da ne spominjem kako je svojim inovativnim, vizionarskim radom, svježim idejama, novim pristupom i redefiniranjem, pa i stvaranjem žanrova imao izniman utjecaj na japansku, ali i svjetsku popularnu kulturu. Njegovi su stripovi (kao i crtani filmovi, njegova druga velika ljubav) iznimno popularni širom svijeta, ne samo u rodnom Japanu (u kojem, usput budi rečeno, postoji i njemu posvećen muzej). Tezuka je napisao neke od najomiljenijih dječjih mangi kao što su Astro Boy, Princess Knight i Kimba the White Lion što mu je donijelo nadimak „japanski Walt Disney“, ali je s vremenom postao jedan od predvodnika novog vala gekiga (ozbiljnih) mangi. Stil crtanja koji je koristio za mangu namijenjenu mlađim uzrastima zamjenjuje ozbiljnijim i realističnijim crtežom, a paralelno mu i teme postaju mračnije, upotpunjene nasiljem, erotskim scenama i kriminalom, usmjerene na odraslo čitateljstvo. Fibra je dosad objavila neke od njegovih gekiga naslova kao što su Ayako, Oda Kirihitu, MW te, po mišljenju brojnih kritičara i ljubitelja stripa, najbolji i najvažniji, Adolf. Izvorno objavljen osamdesetih godina prošlog stoljeća u nastavcima u časopisu Tjedni Bunshun (Bunshun nije bio strip-revija, nego „normalan“ časopis!), Adolf predstavlja magnum opus posljednjeg desetljeća Tezukine izuzetne karijere.
Groblje u suvremenom Izraelu posjećuje neobičan gost. Sohei Toge, postariji gospodin iz Japana, bivši novinski dopisnik, polaže buket cvijeća na grob izvjesnog Adolfa Kamila, zaključujući svojim činom zadnje poglavlje priče o tri Adolfa: Kamilu, Židovu odraslom u Kobeu u Japanu, sinu pekara; Kaufmannu, sinu jedincu njemačkog konzula namještenog u tom lučkom gradu i njegove žene Japanke; i Adolfu Hitleru, Führeru, s kojim je dalekoistočna nacija dijelila ciljeve. A priča o tri Adolfa počinje 1936. kada Toge odlazi u Berlin izvještavati s Olimpijskih igara. U Berlinu studira i njegov brat Isao koji se želi naći s njim kako bi mu predao iznimno važne dokumente vezane za Adolfa Hitlera, dokumente o kojima može ovisiti sudbina Njemačke, ali i cijelog svijeta. Međutim, Sohei kasni na sastanak i pronalazi brata mrtvog. Da stvar bude čudnija, vlasti ne pokazuju nikakav interes za otkrivanje krivca i ponašaju se kao da Isao nikad nije ni postojao. Sohei pokreće vlastitu istragu i otkriva da je brat tajanstvene dokumente ipak uspio poslati u Japan te da se u njima krije strašna tajna čije otkriće nacisti pod svaku cijenu žele spriječiti: Adolf Hitler je porijeklom Židov!
Tezuka je rođen 3. studenog 1928. tako da je dobro upamtio užase Drugog svjetskog rata. Zračni napadi, bombardiranja i teška, sumorna, neizvjesna atmosfera u njegovu rodnog gradu zauvijek su ga obilježili. „Ne želimo nove ratove! Zato sam napisao ovaj strip.“ Tim je riječima Tezuka najavio svoje najvažnije socijalno-političko djelo. Adolf je napeti ratno-psihološki triler koji vješto miješa povijesne činjenicu i fikciju koja buja iz Tezukine nevjerojatne mašte, s mnoštvom upečatljivih likova i radnjom koja intenzitetom i neočekivanim obratima i rukavcima čitatelja stalno drži na rubu, ali u kojem prije svega do izražaja dolaze njegovi pacifistički stavovi, protivljenje rasizmu, nasilju i ratu. Posebno je upečatljivo prikazana transformacija mladog Adolfa Kaufmanna koji dolaskom u Hitler Jugend nakon temeljitog ispiranja mozga postaje potpuno druga osoba, zadojena rasizmom i mržnjom prema Židovima. Ta mržnja kojom su napunili njegovu mladu, naivnu glavu tjera ga na brojna zvjerstva, ali istovremeno uzima svoj danak izjedajući ga nepodnošljivim grizodušjem. Tezuka je rođeni pripovjedač koji u vrlo kompliciranoj i kompleksnoj priči od tisuću i dvjesto stranica ni jednom ne ispušta uzde radnje iz ruku, u dobroj mjeri zahvaljujući svom karakterističnom jednostavnom, ali vrlo izražajnom crtežu gdje priča prirodno, neusiljeno, nesputano teče uz neizbježne komične situacije, koje ovdje služe da se na trenutak razbije napetost i drama.
Fibra je od samog starta bila sebičan projekt kojim sam htio ostvariti neke svoje mokre snove: objaviti stripove koje volim u izdanju kakvo želim. Nakon petnaest godina i više od sedam stotina objavljenih naslova sa zadovoljstvom mogu reći da sam, na opće iznenađenje, veliki dio tih snova ostvario. Jedino gdje sam podbacio, ako se to tako može nazvati, su mange. Popis briljantnih mangi za čijim hrvatskim prijevodom žudim i dalje ima malo previše neprekriženih stavki. Vrijeme je da se krene.
