Stela je, kako i dolikuje ženi tog imena, ušla u moj život poput kometa, bljesnula i nestala u zviježđu izgubljenih duša. Uvijek je dobila što je htjela a nitko ustvari nije znao njene želje. Možda smo trebali voditi ljubav. A, možda je bolje da nismo.
Ne znam više tko sam ni što želim, pisalo je u poruci.
POŠALJI?
IZBRIŠI?
SPREMI?
POŠALJI
Sreli smo se jednog običnog, oblačnog dana u rujnu. Ona je poznavala mene, a ja sam samo ponekad znao susresti njezinu sjenu. Sjenu, kažem, jer sva u crnini, sa svojih četrdesetak kilograma i blijedim licem, ništa drugo nije ni bila. Silueta kćeri bogate obitelji, srasla s mrakom svoje samoće. To je bila Stela. Rekla je da ne zna, da nije u stanju, da ne može nikoga voljeti, no ni sama nije vjerovala u to. Pričala je kako me gledala sa zaljubljenošću djeteta dok sam prolazio pored njene škole. Laskalo mi je, no rekao sam da je bila djevojčica, da je sve to samo prošlost. I ništa više.
«Koji ti je kurac!», viknula je. «Ne mislim biti s tobom.»
Rekao sam da znam i: »Ne deri se. Sve se u životu može riješiti potiho.»
Spustila je glavu, a ja sam onako pripit pomislio da će zaplakati. Ali nije. Oboje smo lutali u potrazi za vlastitim identitetom bez upletanja svih onih cinika i mudraca iz okoline. Tražio sam svoje stepenice za raj. Ipak sam bio vlasnik ugaslog talenta. Ili samo pijani pjesnik?
NOVA PORUKA.
OTVORI
A, što misliš kako je meni?
Bila je škrta na riječima. Nismo poznavali jedno drugo, tek iz priča s mjesta gdje smo oboje izlazili. Ona apstinira od heroina. Treći put. Ja sam neregistrirani samoliječeni alkoholičar.
Doza heroina prosječne kvalitete je petsto kuna. Pet piva i isto tolika količina Stocka je stotinjak.
Pet puta niža cijena za samouništenje.
«Mi besperspektivni iz radničke klase prisiljeni smo na alkohol.»
«Meni je tata svako jutro ostavljao love koliko sam htjela na ormariću pokraj kreveta.»
Oboje smo dotakli dno, samo na različite načine. Pričali smo samo jednu večer uz bocu crnog piva za mene i nekog energetskog otrova za nju. Sreli smo se baš u trenutku kada sam pomislio da sam sretan u svojoj dugogodišnjoj vezi. I ona je bila u nečem sličnom, ali manje sretnom. Ljudi se s godinama otuđe. Olinjaju. Izližu im se osjećaji i jednostavno kroče kroz vrijeme udubljeni u svoju besmislenu rutinu. Pitao sam je bi li se naljutila kada bih napisao priču o nama iako MI uopće ne postojimo kao cjelina, već samo kao neka jednokratno uporabljiva ramena za plakanje, bez suza. Svi ponekad bivamo povrijeđeni.
ODGOVORI
Da smo se sreli u neko drugo vrijeme, što bi bilo?
POŠALJI
Pričala je da se sa svima posvađala, da je starom rekla kako je dvadeset godina nije pitao ništa, pa nema ni sada razloga da joj se obraća. Pomislio sam da ipak nije sve u lovi, ali ona je nažalost pokretač svega u naše vrijeme. Tko je nema, taj je želi, a tko ima, želi još više ili glumi da mu ništa ne znači. Stela je izuzetak. Ona bi htjela vidjeti Egipat. Krstariti Nilom. Sjesti na vrh Keopsova tihog doma. Pitao sam je može li zamisliti nas dvoje usred pustinje. Potpuno same.
«Zašto ne?»
«Ti si luda. Pa, ubili bismo jedno drugo. Suviše smo autodestruktivni.»
Smijala se. Bila je lijepa kad se smijala. Pomislio sam da možda nikada u svom životu nije bila uistinu sretna.
NOVA PORUKA
OTVORI
Želim spavati s tobom. Dolazi!
Stela je voljela naređivati, možda i nesvjesno.
Žao mi je. Previše bi ljudi moglo puno toga izgubiti. Uključujući i nas dvoje.
ODGOVORI
POŠALJI
Vjerojatno uistinu volim iskreno. Nikada nisam vjerovao u one fore da ću žaliti u starosti za nečim što sam mogao ostvariti.
Volio bih da je te večeri zaplakala. Ali ona je rekla da neopisivo želi dop. Zamolio sam je, iako možda ni sam nisam vjerovao da je to moguće, da zbog sebe, a malo i zbog drugih, pokuša što dulje zanemarivati tu želju. Zamolio sam je i otpio gutljaj piva. Koji licemjer! Na radiju je svirala neka laganica, ona što čovjeka odmah dirne. Nešto kao «ANGIE». Otvorio sam vrata auta, zaobišao ga i kroz otvoren prozor ispružio ruku i zamolio je za ples. Promet je brujao nekoliko metara od nas.
«Netko će nas vidjeti.»
«Neće. Sada smo ovdje samo ti i ja i naši bedovi i ova stvar.»
Ljuljali smo se u ritmu. Zagrljeni. Bila je sretna. I ja sam se slično osjećao. Bilo je samo tih par minuta neprekinute sadašnjosti. Vječnosti. Tada smo prvi i posljednji put bili MI.
NOVA PORUKA
OTVORI
Ti zbilja ne znaš što želiš!
Gledao sam je kako hoda prema kući. Oporavljena barem za jednu noć. Ženstvena. Krhka. Jednu večer sretna. Nestala je iza čempresa. Zauvijek. Pitao sam se kako joj jednom reći zaista sve što mislim, kako razgovarati sa ženom i u njoj vidjeti sebe, svoje grijehe i strahove. Rekao sam joj na odlasku da ću joj poslati priču iako smo oboje prešutno znali kako će vjerojatno završiti.
Dovršio sam priču. Zbogom!
POŠALJI
Display je bio obasjan svojom neprirodnom svjetlošću. Držao sam u ruci jedan od uzroka ljudske otuđenosti i udaljavanja od stvarnih potreba.
«Valjda će doživjeti tridesetu», pomislio sam i pritisnuo tipku.
PORUKE
IZBRIŠI SVE
KRAJ
