Riječ je, konačno, pala – i to riječ prvoga građanina globalne
zajednice, faktičkoga predsjednika novoga (postkomunističkoga) svijeta.
G. W. Bush je, naime, izrekao (začuđujuće jasnu) dijagnozu: “The market
is not functioning properly”. Tržište, dakle, ne funkcionira kako
treba, a Bush (i njegovi tekstopisci) točno znaju što tvrde; tržište im
ne pruža ono što od njega očekuju. Stoga moraju (državno) intervenirati
“protiv svojih prirodnih poriva”.
Time je na najvišoj razini autoriteta obnarodovan kraj desetljeće i pol
recikliranoga Fukuyamina naprasnog ideologiziranja kraja ideologija
posljetkom “poopćenja zapadne liberalne demokracije”. Jer, “prirodni je
poriv” toga poretka stvari – kako je poznato – fundamentalno protivan
državnoj (“vladinoj”) intervenciji (a naročito na razini od
700.000.000.000 dolara).
Jasno je, politički trenutak odlučno utječe na Bushovo postupanje –
mogućnost sloma financijskoga tržišta u trenucima izjednačene trke
predsjedničkih kandidata šest tjedana prije izbora svakako zahtijeva
“odlučno djelovanje”. No, riječ je, uz to, i o svjetonazorski
dalekosežnim pomacima – čak i ako se uzme u obzir Bushova notorna
nepreciznost zbog koje njegove riječi (za razliku od djela)
intelektualci često olako podcjenjuju kao programatske natuknice.
Nije pritom bitno djelatno demantiranje Fukuyame i njegovih epigona
(dostatno je, primjerice, sjetiti se hrvatskih medija – pa i ovih
novina – početkom devedesetih). Uostalom, Fukuyamine su teze o kraju
povijesti posljednjih godina nedvojbeno bile sve manje interpretacijski
atraktivne. Nasuprot popularnim binarnim pristupima, valja upozoriti na
to da ni druga strana nije puno bolje prošla. Hardt-Negrijeva opreka
Fukuyami živjela je – površna kakva već jest – od dovezne teze o “pravu
na ponovno prisvajanje” (iza čega ostaje tek loša poezija u prozi, u
stilu Paola Coehla, o “komunizmu, suradnji i revoluciji... u ljubavi,
jednostavnosti i nevinosti”).
Nije Bushu, naravno, ni do kakva “ponovnoga prisvajanja”, nego do
spašavanja poretka (a valjda ni revolucionarima “nevinost” više nije
ideal).
No, spas je sada moguć tek nosivim načelima (globalno-liberalnoga)
ustroja nasuprot. Utoliko je stari, posve prozaični Karl Marx bio –
neovisno o proteku vremena – bliži istini; radi se o krizi koja nastaje
pokušajem da se iz krize iziđe bez promjene sustava. Promjene sustava
pak zasigurno neće biti (neovisno o nadama i strepnjama), ali njegova
izvedba i – još više – svjetonazorsko opravdanje (legitimacija) jasno
se mijenjaju. SAD je doživio da vodeći (tj. ne-alternativni) ekonomisti
suho konstatiraju: “našoj je privredi potrebno upravo onakvo ponašanje
kakvo zahtijevamo od zemalja u razvoju” (“medice, cura te ipsum”).
Socijalna osnova, kapitalizam, prema svemu sudeći, nije u pitanju (pa
kriza najvjerojatnije ostaje permanentnom) – politička organizacija
zajednice, liberalizam, mogla bi međutim biti. To i jest dugoročni
problem – cijene nafte i hrane, neodgovorna cyber-egzistencija na
svjetskim burzama i druge sastavine svjetske krize svakako daju povoda
za brigu svima. Onima pak koji su (posebice nakon 1989./90.) tek pod
protestom prihvatili svjetski kapitalizam kao nametnuto epohalno
rješenje budućnost (bez revolucije) izgleda još težom – kapitalizam bez
liberalizma doista bi mogao značiti globalnu moru; državno nadgledanu
reprodukciju profita bez jamstava zaštite ljudskih prava.
Za-pravo
