Odakle potječe naziv “ekstremna hrvatska emigracija” kojim je posljednjih dana, nakon što u hrvatskoj ambasadi u Berlinu nije eksplodirala bomba (što bi tek bilo da jest?), zakrčen naš medijski prostor?
U doba Jugoslavije jugoslavenska se emigracija javno dijelila na iseljeništvo, ekonomsku emigraciju i ekstremnu neprijateljsku emigraciju. Iseljeništvo su činili ekonomski emigranti (i njihovi potomci) koji su se iz Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja odselili (uglavnom u prekomorske države) za vrijeme Austro-Ugarske i prve Jugoslavije. U ekonomsku su se emigraciju ubrajali emigranti zvani gastarbajteri koji su na “privremeni rad u inozemstvo” (uglavnom u europske države) otišli iz druge Jugoslavije, a ekstremnu neprijateljsku emigraciju sačinjavali su protivnici Jugoslavije (ili njezine vlasti) koji su se s onu stranu granice sklonili, neki i drugi put, nakon II. svjetskog rata.
Iseljeništvo i gastarbajteri u pravilu nisu imali ni pozitivne ni negativne etikete, a politička je emigracija uvijek i beziznimno označavana i kao neprijateljska i kao ekstremna. Kao i svi totalitarni režimi, ni jugoslavenski svojim protivnicima, a protivnik je bio svaki nezadovoljnik, nije priznavao politički legitimitet, nego ih je sve odreda proglašavao neprijateljima (u značenju “neljudi”), progonio i drakonski kažnjavao.
Jugoslavenska je politička emigracija bila vrlo raznolika, nerijetko međusobno suprotstavljena, no za Tita i njegovu tajnu policiju ona je bila samo jedno: neprijateljski ološ koji treba zatrti. Broznome je bilo svejedno što je tko: ustaša, demokrat, bivši komunist, antikomunist, direktor Ine, liberal ili anarhist, i kako se zove: Maks Luburić, Vladko Maček, Ante Ciliga, Bogdan Radica, Stjepan Đureković, Jakša Kušan ili Bruno Bušić. Zanimalo ga je samo kako će se koga neutralizirati: kome će se razbiti lubanja, a kome prosvirati srce.
Ukratko, ekstremistima-nakazama proglašeni su svi koji su se usudili uprijeti prstom u nakaznosti jugoslavenskog režima i njegovu ekstremističku bit. Iako se Titov poredak zasnivao na revolucionarnom teroru, a nasilje je bilo njegov modus operandi, za terorizam su optuživani oni koji su terorizam prokazivali, pa i onda kad su bili najmiroljubiviji. U jugoslavenskom socijalističkom novogovoru sve je perverzno okrenuto na glavu: notorni nasilnici i ubojice nazivani su socijalističkim humanistima, a njihove žrtve opasnim teroristima iz redova ekstremne hrvatske emigracije.
Da je tako bilo dok je bilo Titove vlasti zasnovane na revolucionarnom nasilju, logično je, no da je tako i danas, u slobodnoj hrvatskoj državi, u demokratskom društvu, ne samo da nije logično nego je uvreda zdravoj pameti. U povodu berlinske bombe posvuda se razglaba o ekstremnoj hrvatskoj emigraciji koje već odavno nema, ali ništa se ne može čuti o ekstremnom jugoslavenskom režimu i njegovoj ekstremnoj ljevici i policiji. Da, odavno je upokojen i taj režim, i ta ljevica, i ta policija, ali je zato u mnogim glavama još živa slika svijeta što ju je stvorio taj režim, ta ljevica i ta policija.
-Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. - 1947. -Na temelju literature i arhivskoga gradiva prikazani su najveći logori za folksdojčere na području Hrvatske nakon Drugoga svjetskog rata, od svib- nja 1945. do početka 1947. (Josipovac kodod Osijeka, Valpovo, Velika Pisanica kod Bjelovara, Krndija kod Đakova, Šipovac kod Našica, Pusta Podunavlje u Baranji i Tenja/Tenjska Mitnica kod Osijeka). Logoraši, uglavnom stari- je osobe, žene i djeca, korišteni su kao radna snaga izvan logora, uglavno u poljoprivredi. Uvjeti boravka u logorima, posebice higijenski uvjeti i prehra- na, bili su više nego oskudni i nedostatni. Prema svim pokazateljima, umiralo se većinom od bolesti, posebice tifusa, premorenosti, zime i gladi. Likvidacije nisu bile masovne i učestale, ali je bilo i zlostavljanja i ubijanja. Prema dosa- dašnjim spoznajama, najmanje 10.000 - 18.000 od 20.000 u zavičaju preosta- lih hrvatskih folksdojčera internirano je tijekom 1945. u logore, u kojima je najmanje nekoliko tisuća izgubilo život. U historiografiji, publicistici, memo- arskoj literaturi, iskazima/svjedočanstvima logoraša, te članova logorske uprave, a i suvremenika te u dokumentima vrlo su različiti navodi, tvrdnje, procjene i poimenični pokazatelji/popisi o broju i strukturi logoraša i broju i strukturi žrtava u logorima za folksdojčere u Hrvatskoj. Uz sve, literatura i dokumentacija omogućuju i u pogledu logora za folksdojčere u Hrvatskoj osnovne pokazatelje.