Nakon Beethovenove Ode radosti, malo iza ponoći s nedjelje na ponedjeljak, u prvim minutama 1. srpnja od kada će Republika Hrvatska biti punopravni član Europske unije, na Trgu bana Josipa Jelačića zaorit će se i Himna slobodi Ivana Gundulića i Jakova Gotovca.
O lijepa, o draga, o slatka slobodo... znamo dobro te stihove koje slušamo kao uzvišeni pijev svake godine na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara dok se podiže zastava na kojoj piše Libertas. Baš kao i Schillerova pohvala radosti koja izvire iz bratstva svih ljudi pod svodom nebeskim, a koju je u finalu svoje Devete simfonije na tako veličanstven način uglazbio Ludwig van Beethoven, tako se u Hrvatskoj i prije nego je postala nezavisna, samostalna i demokratska također pjevala i svirala Gundulićeva oda najvećem od svih darova.
Trenutak u kojem je Jakov Gotovac za te stihove pronašao glazbu koja ih čini još uzvišenijima sasvim sigurno jedan je od zvjezdanih trenutaka hrvatske glazbe, umjetnosti i kulture. Osim stručnjacima, ti su stihovi i glazba izvan granica našeg jezika i kulture nepoznati. Ali, oni su univerzalni i oni dolaze iz istog izvora humanističkih ideala kao i Beethovenova prometejska Deveta simfonija. Gundulić ne spominje Hrvatsku i ne govori o slobodi bilo koje države i bilo kojeg naroda, nego o slobodi kao želji čija iskra tinja u svakom čovjeku, pa i onda kada se čini da je već odavno ugašena pod ruševinama i pepelom razorene i pogažene ljudskosti.
Čovječanstvo u zagrljaju
Glazba poput Beethovenove i Gotovčeve zna na tu iskru djelovati poput snažnog vjetra, čak i onda kada se pretvori u protokolarni ritual. Ni najlošija izvedba, ni rutinsko ponavljanje, ne mogu nikada do kraja ugušiti djelotvornost i blagotvornost takvih nota. Obrazovanje, naravno, pomaže ljudima da ih razumiju, shvate i dožive u punoj snazi, ali glazba govori i onima kojima nikada nije pružena prilika i privilegija glazbenog opismenjavanja.
Mnogi koji su zaista čitavih života sanjali i čeznuli za slobodnom i samostalnom hrvatskom državom čuli su svoj san i u Gotovčevoj glazbi. Ne samo u Himni slobodi, nego i u njegovoj operi Ero s onoga svijeta. Taj genij narodnog duha i kulture bio je uvijek slobodan i živ u moćnom pulsiranju završnog kola iz te opere. Gudači s dva tona najprije zavrte taj kotač, zamah mu dodaju puhači, a onda još preko svega padne srebrni prah dok zbor zapjeva “Što na nebu sja visoko...”. Upravo zato nijedna od glazbenih proslava hrvatske nezavinosti i pristupanja Europskoj uniji, koje su se proteklih dana održava diljem Europe, nisu prošle bez glazbe Jakova Gotovca. Finale Era svirali su i pjevali glazbenici ansambala HRT-a u Bruxellesu, a Simfonijsko kolo Zagrebačka je filharmonija spustila na dunavske valove u Budimpešti. Glazba je to koja govori o nama, ali se obraća svijetu, izravno, rušeći svojom neposrednošću i snagom svaku barijeru.
Siguran sam da nisam jedini kojem ta glazba svaki put razveseli, razbudi i osnaži duh, potakne ljudskost i razgori ponos zato što je naša, hrvatska, ali još više univerzalna, čovječanska. Zapravo, Gotovčeva Himna slobodi, baš kao i njegov Ero ili Simfonijsko kolo jesu briznuli poput bistre vode iz kamena Zagore na kojem su živjeli Gotovčevi preci, ali po svom obuhvatu ta glazba pripada nama Hrvatima jedva nešto više nego Beethovenova i Schillerova Oda radosti Austrijancima ili Nijemcima.
Svaka se glazba može zloupotrijebiti, pa se i Gotovčeve melodije mogu koristiti kao dodatak prolaznim i potrošnim populističkim koktelima popularne glazbe. Ali, original će ostati i trajati, vrtjet će se Gotovčevo kolo do granica jeke kroz prosto i vrijeme Beethovenovog zbora koji u bratski čovječanski zagrljaj poziva milijune.
Sada se tom glazbom, jer za taj zadatak prikladnije i nema, želi učiniti svečanim, osobito vrijednim, uzvišenim i nezaboravnim trenutak kojem svjedočima i u kojem živimo. I zato je ponovo dobra prigoda da se postavi pitanje što nama ta glazba, kao i čitava naša kultura, uljuđena povijest kojom se dičimo i sva naša nacionalna duhovna baština zapravo znače? Koliko nas je koji te note i te riječi osjećamo kao životni program koji je vrijedno slijediti, kao odjek jednog svjetonazora koji je okrenut dobrobiti svakog čovjeka? Ja čvrsto vjerujem da nas ima lijep broj u pobratimstvu takvih ponosnih ljudi, pa i Hrvata. Meni su te ode i himne univerzalnoj i svim ljudima zajedničkoj radosti i slobodi uvijek bile nerazdvojne od svih drugih ideala, pa i onog o jednoj novoj, boljoj, čovječnijoj i pravednijoj, u slobodi samostalnoj i prema svima susretljivoj Hrvatskoj.
Ako je mogao Gotovina...
Upravo zato jako dobro pamtim kada je takvo moje zamišljanje Hrvatske dobilo snažan udarac čizmom u želudac. Bila je to spoznaja da oni koji tu novu državu stvaraju očito misle kako taj posao nije moguće dovršiti bez pomoći “profesionalaca” u krvavim poslovima spletkarenja svih vrsta koja su nerijetko završavala ubojstvima.
Upravo su nas Franjo Tuđman, Gojko Šušak i HDZ, ali zapravo i svi drugi ozbiljni sudionici političkog života od samog nastanka samostalne Hrvatske uvjeravali u nužnost i navikavali na život s ubojicama. I zato je vrlo gadljivo ovih dana gledati i slušati čitavo desno hrvatsko političko krilo, uz potpirivanje s Kaptola, kako hrabrim i licemjernim jezicima vape za lustracijom. Sada, kada nemaju odgovornost vlasti, svi oni koji se zaklinju u Tuđmana odlučno bi pravdi izručili Josipa Perkovića bez kojeg Tuđman ili nije znao, ili nije mogao, ili nije uopće želio, a možda i nije smio ni stvarati ni braniti Hrvatsku.
No, zbog njihovog ponašanja nije ništa manje mučno gledati nesposobno petljanje lijevog političkog krila koje također ili ne zna, ili ne želi, ili ne može, ili možda ne smije jednostavno izvršavati vlast koju imaju i privesti zemlju korak bliže osjećaju pravednosti.
Ne, nije to naivnost. Kroz čitavu je svoju povijest svijet bio raspet između ideala upisanih u ljudske gene i kompromitiranja istih u primjeni pri izgradnji bilo kojeg društva ili države. Ne proživljavamo mi ništa novo. Ali, svaki je novi početak prilika ne samo za svečanost, nego i poneku dobru odluku, barem nagovještaj pokušaja da ćemo nešto promijeniti.
Stvari bi u slučaju Josipa Perkovića i njegovih sudrugova trebale biti jasne. Ako je general Gotovina dokazivao nevinost pred haškim sudom, zašto to isto ne bi učinio brigadir Perković pred njemačkim?
Dok se to ne dogodi, udbaška će sjena doista i dalje lebdjeti nad čitavom hrvatskom politikom, i desnom i lijevom, kao i nad Hrvatskom iz Beethovenove Ode radosti i Gotovčeve Himne slobode.
