Može li gruzijsko-ruski rat pomoći predsjedničkom kandidatu
Republikanske stranke Johnu McCainu da osvoji Bijelu kuću? Koliko će se
pacifistički orijentiran Barack Obama znati nositi s fanatičnim
islamizmom koji nije ugušio rat u Iraku i s dominantnom Rusijom koja
ima potpuno novu poziciju na svjetskoj političkoj i gospodarskoj sceni?
Hoće li sto tisuća raseljenih Gruzijaca pokušati emigrirati u SAD i da
li je ova zemlja koja proživljava imigracijsku krizu spremna za
udomljavanje novih prognanika? Puno je to pitanja na koja američka
javnost traži odgovore od trenutačne političke garniture kao i od onih
koji pretendiraju postati predsjednicima do kraja ove godine.
George Bush nema političke snage, ali ni podrške od javnosti, do kraja
svog mandata ulaziti u nove sukobe i ratove jer je prepun briga zbog
Afganistana i Iraka, a Barack Obama i John McCain moraju vagati svaku
riječ u stavovima oko događanja u Gruziji i Rusiji jer se bore za
glasove kod birača od kojih znatan broj potječe iz zemalja bivšeg
Sovjetskog Saveza.
Američki građani umorni su od ratovanja njihove djece po svijetu, ne
žele ginuti za bjelosvjetske interese jer se u proteklih šest ratnih
godina narušila sigurnost, standard života se pogoršao, dolar oslabio
do neprepoznatljivosti, povećala se nezaposlenost, a zemlja nema više
onaj nekadašnji ugled u svijetu. I kako te ljude predsjednički
kandidati mogu uvjeriti da je prioritet Amerike rješavanje krize na
Bliskom istoku ili zaustavljanje imperijalnih ruskih ambicija dok u
vlastitoj zemlji 47 milijuna građana nema zdravstveno osiguranje, a 40
milijuna drugih živi u siromaštvu ili na rubu gladi.
Washington danas nije u istoj poziciji u odnosu prema Moskvi koju je
imao u vrijeme hladnog rata. Više nije moguće da apeli ili zapovijedi
iz Bijele kuće djeluju ili preplaše sovjetsko političko vodstvo. Rusija
je u razdoblju dok su se Amerikanci najprije čudili što radi
administracija Geroga Busha a potom potpuno razočarali od takve
politike, grabila velikim gospodarskim koracima naprijed i mijenjala
percepciju o sebi u svijetu pa je od omražene komunističke sile sve
više postajala perspektivna, energentima bogata zemlja čiji uspješni
građani kupuju stanove po Manhattanu i ljetuju u prestižnim svjetskim
odmaralištima, dok se Vladimir Putin smiješi s naslovnica utjecajnih
magazina.
Indikativno je da američki mediji još uvijek ne govore potpuno otvoreno
ili ne posvećuju dovoljno prostora gruzijsko-ruskom ratu. Nazivaju to
sukobom, jer riječ rat građani ne žele čuti! Nitko stoga ozbiljno ne
komentira činjenicu da Bushev telefonski poziv ruskom predsjedniku
Medvjedevu od kojeg je tražio prestanak nasilja i povlačenje iz Gruzije
nije značajno utjecao na početak rješavanja konflikata.
John McCain se nije zadovoljio Bushevim odgovorom da je Rusija zapravo
ljuta jer se Gruzija želi priključiti NATO-savezu nego je od
predsjednika tražio da se obrati naciji. Barack Obama trenutačno ima
veće povjerenje u američku diplomaciju i Ujedinjene narode nego u
Bushevu administraciju, a taj stav potvrđuje činjenicu da bi ako
pobijedi Obama očekivao veću ulogu Svjetske organizacije u rješavanju
međunarodnih problema. To neki vide kao novo slabljenje američke
pozicije na svjetskoj sceni.
Ne iznenađuje stoga da bi starija američka populacija i svi oni koji
još nisu sigurni za koga će u studenome glasovati, mogli izabrati
iskusnog ratnog veterana Johna McCaina da u iduće četiri godine vodi
zemlju koja ne smije žmiriti pred mogućim ratnim sukobima ili se bojati
snažne Moskve.
POGLED S MANHATTANA
