Hrvatskoj su životno važne strane investicije i “ljudi čistih ruku”, podjednako u politici i gospodarstvu. Oni iz svijeta koji imaju interesa i sredstava za ulaganja, a Hrvatska im je visoko na listi prioriteta, oprezni su jer nemaju dovoljno garancija da će uloženi novac biti brzo oplođen, što je i prvi motiv za investiciju, a potom se brinu da neće dobiti valjanu pravnu zaštitu u slučaju da nešto krene po zlu, a nisu ni spremni na korupcijske zavrzlame, lobiranja s polusvijetom, isplaćivanja ispod stola.
Situacija nije jednostavna i pravih rješenja ili onih koji će se dogoditi u kratkom vremenu nemaju ni vladajući ni oporba. Kapital za ulazak u Hrvatsku ne gleda je li mu simpatičniji HDZ ili SDP, nego pita gdje su oni koji će ponuditi manje poreze, postojanost ekonomskih zakona, jeftinije energente i radnu snagu.
I sad kad nam je svima sve jasno i mislimo da sve znamo, pitanje je kako zaista pokrenuti pravi gospodarski preporod, a ne samo onaj u programima i planovima koji pune ladice i pokazuju se prigodno, po potrebi politike, te možda i najvažnije, kako pronaći “ljude čistih ruku” kad svakodnevno otkrivamo da su i oni za koje smo vjerovali da su časni ljudi upleteni u hobotnicu kriminala i korupcije koja je postala najzanimljivija hrvatska sapunica.
Možda je rješenje u iseljeništvu, među stotinama tisuća uspješnih, obrazovanih, poštenih Hrvata koji žive diljem svijeta i dokazali su se inovacijama, oplodnjom kapitala, otvaranjem tvornica, bogaćenjem s pokrićem, kreiranjem boljeg društva u zemljama koje su njihova druga domovina.
Točno je da se nekima u Hrvatskoj na spomen iseljeništva diže kosa na glavi jer oni za njih predstavljaju desničarstvo, smiješno domoljublje, konzervativizam, sentimentalnost koja je kod nas ugašena zbog krizom izmučenih ljudi. Neki ih, pak, ne vole jer su pomogli u stvaranju samostalne Hrvatske, sudjelovali u pomirbi ili zbog bliskosti s Franjom Tuđmanom.
Uloga iseljeništva u devedesetima nije pravedno i znanstveno obrađena, nije se do kraja hrvatskoj javnosti i svijetu predstavila snaga njihove materijalne i lobističke pomoći jer se sve to potisnulo pod političkim obračunima i u strahu raznih struktura od dolaska sposobnih ljudi i onih “čistih ruku” na njihov postkomunistički teren gdje su bili gospodari političkog i gospodarskog života. Iseljenička pomoć, njihova financijska i demografska snaga nisu završena priča za Hrvatsku i u svakoj bi mudroj vladi i političkoj opciji trebali još jednom, dvadeset godina poslije, pokrenuti iznova pitanje povratka Hrvata i njihovih investicija.
Da smo devedesetih među obrazovanim i u svojim sredinama uspješnim iseljenicima tražili one najbolje i davali im mogućnost da nam pokažu kako se stvara državna uprava, kako se pišu antikorupcijski zakoni i kako se vode tvrtke a da glavni motiv nije pljačka, možda bi nam danas bilo bolje. U strahu od njihovih sposobnosti i svjetonazora mi smo pustili da nam reformirani komunisti, probuđeni katolici i lažni mesije stvaraju državu onako kako jedino znaju, u sjećanjima na jugoslavensko vrijeme. Na sve se moguće načine pljuvalo po iseljeništvu kako bi se u javnosti stvorila loša slika i zaboravilo na njih. Ljudi čistih ruku ima u dijaspori, imaju i ušteđevinu, ali treba ih znati pozvati “kući” preko konkretnih programa. Sve ćemo to uskoro nuditi u EU pa zar onda nije bolje da se “naši vrate doma”?
Bitno je i da RH razmišlja o energentima kao pokretačima investicija samo ne ruskim nego vlastitima. Stvarno ne razumijem kako bi Kina opstala bez krađe zapadne tehnologije. Samo tu krađu legalno nadzire Zapad koji nikako da propadne :)