SUBOTA 19. 7.
Koliko
ostajem? Zauvijek!
Sjedim sam u dvorištu kamene roditeljske kuće u Zmijavcima i
uživam u tišini. Ali ne u tišini koja zavlada dio
dana, mjeseca ili godine. Ovo je vječna tišina, jer u kući
nema ljudi koji u njoj žive. Stotinama godina bila je dom za
naraštaje koji su se u njoj rađali i umirali, sada služi
samo jednoj svrsi – ljetnom odmoru posljednjih potomaka
njezinih prvih stanara. Kuća duh. Kuća u kojoj više neće
biti veselja zbog novorođenih i naricanja za umrlima, u koju se
više neće unositi plodovi s njiva do kojih je sama znala
doći. I dok uživam u tišni ispod golema oraha čitajući
knjigu, pokadšto začujem neki glas iz prošlosti,
ugledam neku sliku, neki davni prizor, neku očevu srditost ili majčinu
molitvu što kao ptica doleti iz uspomena i nestane.
Možda uživam baš zato što mi se duša
ugnijezdila u sjećanje, što se u kući i oko nje
zaštitila sjenama predaka koje su se popele i u gustu
krošnju iznad mene. Nedaleku šumu povremeno
zanjiše vjetar, zanjiše i grane oraha i mene kao
da me pita: – Koliko ostaješ? Ja mu odgovorim:
– Zauvijek!
NEDJELJA 20. 7.
Više
enciklopedija nego djece!
Antun Vujić se ima čime podičiti. Izdao je dvije
enciklopedije – prije desetak godina Hrvatski leksikon i
nedavno Opću i nacionalnu enciklopediju. Ovo posljednje izdanje, u
dvadeset svezaka, stalno mi je pred očima, jer mi je zasad na mjestu na
polici o koje mi se svako malo očeše pogled. Te knjige iste
debljine i istoga izgleda djeluju nekako veselo, kao skupina u ista
ruha odjevene djece.
Usporedba – sračunata i tragična. U nizu novinskih napisa o
demografskoj katastrofi i o tome kako će se ove godine u prve razrede
osnovne škole upisati 2500 djece manje nego lani (80
razreda!) izdvaja se jedan koji se odnosi na selo Kijevo kraj Knina,
koje u svih osam razreda osnovne škole ima samo devetero
učenika. U kakvoj su svezi Vujić, njegova Opća i nacionalna
enciklopedija i Kijevo? Vujić je po precima podrijetlom iz Kijeva, i
eto, više se njegove encklopedijske djece
“igra” na policama kućnih biblioteka mnogih Hrvata
nego učenika u školskom dvorištu jednog ne
baš neznatnog i nepoznatog sela. Nestaju Hrvati –
ostaju enciklopedije!
PONEDJELJAK 21. 7.
Pokapanje
govedine i Frljića
Jučer i danas čitam, slušam i gledam osvrte na
Euripidove “Bakhe” – na Splitskom ljetu
– koje su izazvale skandal zbog (povučene) zabrane. Lažni
heroj postao je redatelj Oliver Frljić, koji je – zamislite
slobodoumnika! – o nepodopštini jedne institucije
i njezina šefa Štrljića obavijestio druge
institucije, “od Europske komisije do Ureda predsjednika i
premijera”. Gotovo u isto vrijeme Thompsonu je zabranjen
koncert u Umagu, ali on je desničar i zabavljač, i ne zna
“umjetnički provocirati” bacajući na pozornicu
desetke kilograma goveđeg mesa, pa ta zabrana nije izazvala
šok. A kad je ljevičarski kulturno-medijski milje graknuo te
je nepotrebna zabrana povučena, bilo je jasno: Frljiću će se morati
“nadoknaditi šteta” hvalospjevima nakon
premijere. To je učinjeno među ostalim i u sinoćnom Dnevniku HTV-a
nečuvenim pohvalama kakve u novoj Hrvatskoj dosad nije doživjela
nijedna predstava! I to – bez kazališnog
kritičara, kao da se radi o sinjskoj Alki ili Titovoj
štafeti. Zanimljivo: u istoj novinskoj kući, na Hrvatskom
radiju, također u Dnevniku, kritičarka je pokopala i predstavu i
smrdljivu govedinu. Jako nezahvalan posao – po ovoj
vrućini.
UTORAK 22. 7.
Pavelić
će biti nadmašen!
U vrijeme posljednjega rata u Libanonu jedan je libanonski pisac
napisao tekst pun gorčine u kojem je predložio da se Libanon
iznajmljuje svakome tko hoće ratovati. Žele li to Danci,
Šveđani, Rusi, Amerikanci, Rumunji, Brazilci ili tko drugi
– Libanon bi im bio na raspolaganju. Zahvaljujući
podaništvu i spremnosti na ustupke u vladajućih hrvatskih
političara, i mi bismo mogli ponuditi Hrvatsku u natječaju za sve
države koje vole posezati za tuđim. Mi gotovo nemamo susjeda koji ne
svojata nešto od hrvatskog teritorija, a ovih je dana jedan
Slovenac pijan razbijao po Korčuli i vikao: “Tukaj je
Slovenija”!!! U nekim pak hotelima na obali koje su kupili
stranci više se ne govori hrvatski, a u bankama i tvrtkama u
Hrvatskoj u kojima se obrće najviše novca vlasnici i ne
moraju biti pijani da bi rekli – ovo nije Hrvatska! Sanader
često u posljednje vrijeme govori o ustašama te ističe kako
on kao Splićanin po njima ne bi mogao biti premijer, jer su Split
ustaše bili ustupili Talijanima. Kad se 25 000 četvornih
kilometara ZERP-a zbroji sa svim što je u posljednjih
desetak godina prodano strancima i s prodajom nekretnina koja će se tek
razmahati, Pavelić bi mogao biti nadmašen!
SRIJEDA 23. 7.
Začuđenost
nad zvjerstvima
Dakako, uhićenje Radovana Karadžića uhićenje je velikoga ratnoga
zločinca, ali i slastan objed na medijskom jelovniku cijeloga planeta.
Objed u kojem nema nikakve sućuti za Karadžićeve žrtve u Bosni i
Herecegovini i Hrvatskoj, u kojem su posve nevažni i pravda i osjećaj
za pravdu, u kojem “konzument zadovoljava svoje
potrebe” kao što ih zadovoljava čitajući,
slušajući i gledajući vijesti o katastrofama, o rođenju
blizanaca Angeline Jolie i Brada Pitta, o glamuroznoj dodjeli
“Oscara” ili o pobjedi ovoga ili onoga kandidata na
američkim predsjedničkim izborima. Zavaljeni u fotelju u dnevnom
boravku dok gledamo Dnevnik ili uživajući u jutarnjoj kavi i cigareti
dok čitamo novine – mi smo ravnodušni i pasivni
izvanzemaljci koji radoznalo gledaju što se na Zemlji zbiva.
Taj planetarni plemenski medijski ples oko uhićenja Karadžića ne mogu
osjetiti oni koji su mrtvi, a najdublja bol preživjele rodbine i
sustradalnika zapravo i ne mora željeti ni trijumfalizam ni javnost ni
osvetu – pravdu i sud prepušta Bogu, dok sebi
ostavlja molitvu i neizmjernu začuđenost nad ljudskim
zvjerstvima.
ČETVRTAK 24. 7.
Imotski
- i danas je neodoljiv svojom kamenom dušom, a
iznutra tajanstven
Poslije Zagreba, za mene je najljepši grad na
svijetu Imotski. Ali negdašnji Imotski koji sad morate
potražiti u staroj jezgri, u ljepoti uklesanoj u brdu, u kojoj
kadšto uživam i ovoga ljeta veličanstvenu šetnju
završavajući na Modrom jezeru, koje se s gradom tako srodilo
te ne znate nije li i njega stvorila ljudska ruka i nije li sam grad
prirodno stvoren kao i taj biser. Grad i jezero – djelo iste
ruke, Božje i ljudske! Dok sam danas šetao Imotskim, palo mi
je na pamet da ga poznajem i volim izvana, ulazio sam samo u njegove
škole koje sam pohađao, javne ustanove, kafiće..., te jedva
u dvije, tri privatne kuće. Izvana, on je za mene i danas sa svojom
kamenom dušom neodoljiv a iznutra tajanstven.
I možda nedoseziv kao drugo imotsko jezero, Crveno, čijim dubinama,
vrtlozima i tijekovima još nitko nije otkrio
kraja.
PETAK 25. 7.
Pretkola
za Europu – na Biokovu!?
Vijest je gotovo šokantna: usred ljeta, tako reći na
domašaj plaža, jedan dan ovog tjedna temperatura je na vrhu
Biokova bila zimska – samo tri stupnja. Ali ta neprirodnost
kao da se podudarila s jednom drugom neprirodnosti u Lijepoj
Našoj. Dok se pošteni nogometni svijet ljeti
odmara, ovo je godišnje doba nekim nogometnim klubovima koji
su u europskim razmjerima nižerezredni, a među njima su i najbolje
hrvatske momčadi, prilika za europsku promociju. I dok su veliki
stadioni u zemljama velikih nogometnih klubova u europskim natjecanjima
krcati u “normalno” vrijeme, istinska je hrvatska
međunarodna sezona vruće ljeto kad stadione pune utakmice pretkola za
Ligu prvaka i Kup Uefe. To već postaje tradicija.
“Dinamo”, “Hajduk” i
još pokoji klub tek su po nesnosnoj žezi europski fomati, a
po istoj takvoj žezi Branko Ivanković, Goran Vučević i još
pokoji trener europski su stratezi. Možda bi trebalo razmisliti o tome
da se na vrhu Biokova sagradi stadion za hrvatske klubove u europskim
natjecanjima!
TJEDNA INVENTURA
