Dobro došli u najužu ulicu u Zagrebu, pozdravljao je novinare predsjednik Zelene akcije Tomislav Tomašević te radostan na brzo sazvanoj presici sklopivim metrom krenuo mjeriti mjesto gdje je gradilište već planetarno poznate Varšavske potpuno pritisnulo okolne zgrade. Što je prolaz za pješake smanjilo na impresivnih 75 centimetara.
Deseci novinara, a još važnije, deseci fotoreportera i kamermana odaslali su dojmljive slike, kao i riječi Teodora Celakoskog, koordinatora Prava na grad, koji je oštro upozorio kako je Varšavska postala i mjesto diskriminacije osoba s invaliditetom koje ne mogu proći u invalidskim kolicima.
– To je vrhunac terora koji provode ova vlast i investitor, grmio je koordinator. Mediji su pritisli, drugog je dana “Scila i Haribda” u Varšavskoj uklonjena.
Nekoliko dana poslije, u drugoj zagrebačkoj ulici, Kupskoj, novinara, fotoreportera i kamermana tek nekoliko.Stanari su doznali da opet počinje gradnja nove HEP-ove poslovne zgrade. Bili su u šoku. To su oni građani koji su prije tri godine preživjeli traumu jer im je u svega nekoliko sekundi nestalo pola ulice.
Isti izvođač radova kao u Varšavskoj, Tehnika, prethodno je u neposrednoj blizini urušenih kuća izdubio duboku rupu za temelje nove zgrade. No, nešto su krivo odradili jer se rupa urušila, s njom i pola Kupske, a sve je prekrilo jezero. Deseci traumatiziranih građana zbrinuti su, većinom kod prijatelja, nekolicina u hotele, o trošku grada. Tri godine poslije, rijetki novinari saznaju strašnu istinu – oštećeni nisu dobili odštetu, još čekaju sudsko ročište.
HEP, pak, opet kreće u gradnju, navodno mora jer zbog privremeno sanirane rupe u Kupskoj njihova stara poslovna zgrada tone tempom od 5 cm godišnje. Dakle, građanima se dogodilo – rušenje ili oštećenje kuća zbog nepažljivih investitora. Tri godine poslije, žive u kućama koje su pokrpali kako je tko znao, još nisu pozvani ni na sud, a kamoli da bi dobili odštetu. Kupska je, od one druge, Varšavske, udaljena kilometar-dva.
U Varšavsku se, nakon što je Drugi svjetski rat i pogrom eliminirao dobar dio uglednih donjogradskih obitelji, dijelom doseljavaju novi stanari koji su u međuvremenu postali i novi patriciji. U Kupskoj, na starom Trnju, oduvijek žive oni “obični”. Mali ljudi, plebs zagrebački. Koji nije smetao sve dok se genijalne Bandićeve interpolacije nisu primakle i devastirale i njihov kvart.
Sjećam se jedne slike tog 23. rujna 2007. Jedna od urušenih kuća bila se prepolovila, tako da se vidjela unutrašnjost jer vanjskih zidova više nije bilo. Poput panorame iz Vukovara. Unutar te polovične sobice, nazirao se dječji krevetić. Na njemu prašnjavi plišani majmunčić. Djetetova igračka. Dijete nije stradalo, ali je jako i neutješno plakalo za svojim majmunčićem. Ne znam jesu li tu scenu upamtili Urše, Matule, Celakoski i Tomaševići. No, koliko je poznato, nisu se pojavili u trnjanskoj Kupskoj sa sklopivim metrom i počeli mjeriti tonu li pokrpane uboge kućice. Ako i tonu, to je samo 5 centimetara na godinu. Šta je to prema 75 cm Varšavske.
Ja nekako vjerujem da bi se oni deseci novinara, fotoreportera i kamermana sigurno pojavili i u Kupskoj. Samo kada bi u nju došli, sjeli, prosvjedovali, spavali ili mjerili centimetre – Urša, Matula, Celakoski i Tomašević.
Nisu valjda tri uklonjena drvca pod kojima su piškili patricijski psići iz Varšavske toliko važnija od sitnih kućica s nekadašnje zagrebačke periferije. Pa i Kupska je sada u centru. Priča je slična. S jedne strane moćni Bandić i Horvatinčić. I Tehnika. S kupske strane – moćni HEP. I Tehnika.U Varšavskoj građani kojima betoniraju zid ispred balkona. U Kupskoj građani kojima grade tkoznakolikokatnicu koja će im pokriti vidik. Ako ih nastavak gradnje ne sruši do kraja. I građani Kupske imaju “pravo na grad”.
Pa hajde onda. Dođite. I darujte djetetu novog majmunčića. Red je kad prvi put dolazite u goste. Dobro došli u ulicu koje – nema...
Članak koji u potpunosti opisuje mišljenje hrvatske većine čiji očevi nisu nikoga ubili i uselili u njihov stan. Čestitam Ivankoviću.