Zanimljivo, ali nastojanja da se Republika Hrvatska okuje okovima NDH i tako eliminira kao relevantan državni entitet nikako ne jenjavaju. Nezavisna Država Hrvatska povijesna je činjenica o kojoj se u Jugoslaviji uglavnom govorilo kao o mitološkoj utvari. Premda je historiografske građe o NDH, uključujući i zločine u njoj, bilo u izobilju, ona se nije prestajala zatrpavati crnim mitskim fabulacijama.
Kako se jugoslavensko društvo dobrim dijelom zasnivalo na ružičastim mitovima o sebi (o radničkoj klasi, socijalizmu, samoupravljanju, drugu Titu, bratstvu i jedinstvu...), i crni su mitovi, ne samo o NDH, nego i o drugim tamnim temama (Goli otok, “neprijateljska emigracija”, Đilas, Ranković, “maspok”...), tretirani kao čiste istine. Svaka demitologizacija brutalno je onemogućavana, a historiografska istraživanja dopuštana su samo ako nisu prelazila mitološke granice.
Posljedica su bili neočekivani paradoksi, a jedan od njih je i nevjerojatna činjenica da se nakon rata o logoru u Jasenovcu gotovo i nisu objavljivala svjedočenja jasenovačkih logoraša! Recimo, godine 1945. i 1946. izašle su dvije takve knjige – i odmah su zabranjene. Treća je objavljena u emigraciji, a četvrta je na objavu čekala 50 godina. Istina nije mogla ni nagristi crne mitove: oni su bili jači od svake zbilje.
Bili su jači čak i od države u kojoj su nastali, pa su se lijepo ukorijenili i u Republici Hrvatskoj. I sad se s pomoću njih o nama gradi zastrašujuća slika. S porukom da između NDH i RH nema bitnih razlika, pokušava se obnoviti i mit o genocidnom planu za eliminaciju Srba iz Hrvatske.
Koliko je već puta ponovljena priča o tragičnom slučaju srpske obitelji Zec? S koliko je glumljenog straha, nakon što se napokon utišala izmišljena priča o prekrštavanju srpske djece u osnovnim školama, dočekan blesavi pokušaj obnove hrvatske pravoslavne crkve? A tek haško “prekomjerno granatiranje”! O tom “sredstvu za istjerivanje Srba” ne prestaje se trubiti već godinama. A sad mu se, kao krunski dokaz, pridodaje i “slučaj Drobac”.
Umjesto da se na ozbiljan način sagledaju činjenice i odlučno saniraju posljedice nebrige i pogrešaka socijalnih i inih službi, javnost se već danima prekomjerno bombardira mitskim konstrukcijama. Primjerice, o desecima tisuća zagrebačkih stanova iz kojih su početkom devedesetih izbačeni stanari “pogrešne nacionalnosti”. Nepravde i nezakonitosti ne treba kriti, no pravo je pitanje ipak pitanje o tome gdje su stanovali deseci tisuća jugoslavenskih građana koji su se ‘91. s oružjem u rukama digli protiv hrvatske neovisnosti? Jesu li oni iz svojih stanova otišli zbog “pogrešne nacionalnosti” ili možda zbog toga što su se našli na pogrešnoj strani fronte?
Lažima recikliranih mitova najbolje je suprotstaviti istinite činjenice, pa i činjenicu da su današnji odnosi između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, i između Hrvatske i Srbije, mnogo bolji nego što bi, s obzirom na povijesne okolnosti, mogli biti. I bit će to bolji što radijacija crnih mitova bude slabija.
Iako je kraj završio tragično i izdajnički mislim da ste se s ostatkom stavio na listu šiptara, odnosno tih koji pišu u Večernjem istinu o srbima i srbima koji vode Hrvatsku nazad na balkan, iako s tim balkanom nemamo ništa. O tome je zabranjeno pisati u VL a još manje komentirati, sve po direktivi beorgadskog KOSA i UDBE koja danas nosi šahovnicu u Zagrebu, umjesto kragujevačke zvezde. .