Da 8. listopada 1991. godine Sabor nije donio odluku o “raskidu svih državno–pravnih sveza” s ostalim republikama bivše Jugoslavije, Hrvatske ne bi bilo, rata također, a Jugoslavija bi i danas postojala. Predsjednikom, pak, te Jugoslavije sigurno bi bio Slobodan Milošević. Ta bi Jugoslavija bila slična državi kakvom su je 1918. zamišljali srpska radikalija, dinastija Karađorđevića i njihova dvorska kamarila te hrvatski unitaristi. Odlukom Sabora, za koju su glasovali svi zastupnici osim SDP-ovih, koji su otišli sa sjednice, zapravo je zatvoren povijesni krug čije je pisanje trajalo više od 70 godina. Hrvatska se tom odlukom, nakon raketiranja Banskih dvora, uputila u veliku neizvjesnost. Saborska se odluka pokazala historijskom.
Hrvati su izmislili prvu Jugoslaviju. Ta je država za Hrvatsku ujedno bila i spas jer bi je velike sile nakon raspada Austro–Ugarskog Carstva najvjerojatnije teritorijalno raskomadale i uništile kao povijesni i etnički entitet. No, nasuprot hrvatskome političkome idealizmu glede države južnih Slavena, bio je srpski politički realizam. Hrvati su u novoj državi gledali ne samo spas nego su i očekivali da će ona biti savez ravnopravnih naroda, ali srpski su ideolozi tu novu državu smatrali samo proširenom Srbijom. Kada je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca stvorena bez ikakvih hrvatskih uvjeta u pogledu njezinoga političkoga i pravnoga uređenja, usprkos dalekovidnim upozorenjima Stjepana Radića: “Ne srljajte kao guske u maglu!”, ubrzo se vidjelo da ta država kani biti državom srpske prevlasti.
Kraljevina SHS bila je zasnovana na dva politička antipoda, na dvije nepomirljive suprotnosti; na hrvatskome politički naivnome idealizmu i srpskome politički pragmatičnom realizmu. Miroslav Krleža, kao lucidni svjedok tih povijesnih dana, najzornije je te etnopsihološke suprotnosti predočio kroz karaktere Nikole Pašića i Frana Supila. Dok predsjednik srpske vlade Pašić, lukav i prijetvoran s nadmoćne pozicije radi za interesnu dominaciju Srba, predsjednik Jugoslavenskog odbora Supilo, pošten i inteligentan, ali politički nemoćan pred tom hladnom i bešćutnom velikosrpskom moći, na koncu završava u ludilu. Supilo i Radić su svjesni kamo hrvatska naivnost i nemoć može odvesti, no hrvatski unitaristi takvo antihrvatsko ujedinjenje slave. Razmjere te slavljeničke pijanke najdojmljivije je u “Pijanoj novembarskoj noći” opisao Krleža, spominjući zdravice, rakijanje i “potoke malvazije”.
U monarhističkoj se državi Hrvati ustrajno protive centralizmu i srpskoj političkoj prevlasti, a hrvatski tribun Stjepan Radić zbog toga biva i ubijen. Titova je Jugoslavija nastala na iluziji da je Jugoslaviju moguće obnoviti na komunističkoj utopiji. Nada u ravnopravnost Hrvata u federalnoj Jugoslaviji nestala je likvidacijom hrvatskog političkog autoriteta Andrije Hebranga. Njegovim misterioznim ubojstvom nestalo je i ono malo preostale hrvatske državnosti. Centralizam i unitarizam opet su postali temeljnim načelima zajedničke države. Hrvatsko je proljeće bilo pokušaj da se obnovi hebrangovska politička zamisao. Želja za srpskom prevlašću obnovila se pogotovu nakon Titove smrti. Vrhunac je dosegnula Memorandumom SANU i pojavom Slobodana Miloševića. Milošević je Jugoslaviju vratio na sam početak, na ideju Velike Srbije. Raketiranje Banskih dvora bio je krajnji izraz takve želje.
Saborska je odluka od 8. listopada 1991. bila i odlučna poruka Miloševiću i njegovim sljedbenicima da Hrvatska ne želi živjeti u takvoj državi. Rat je, stoga, bio neizbježan. Srpsku je agresiju bilo nemoguće izbjeći, ali je hrvatska ratna pobjeda donijela i hrvatsku slobodu. Hrvatska je postala država i napokon je izašla izvan političkog ustroja u koji je 1918. sama ušla. Ulaskom u EU Hrvatska će se zapravo vratiti u europski kulturno-civilizacijski krug iz kojega je svojedobno samovoljno otišla u balkanski. Ulazi li u Europsku uniju u pravi trenutak? To je već sasvim drugo pitanje.
Svaka Vam čast g. Jajčinoviću... I zaista „da nije bilo te odluke, Hrvatske ne bi bilo, rata također, a predsjednik Jugoslavije bio bi Slobodan Milošević“... A sve druge Vaše teze su na mjestu.