Vapaj koji su prije nekoliko dana po tko zna koji put uputile tri male crkvene zajednice u Hrvatskoj, a koje još nemaju potpisane ugovore s državom, ne samo da je zabrinjavajući nego je odraz naše cjelokupne društvene sramote. Dakako, nema se što sramiti društvo u cjelini jer ono nije krivo zbog isključiva stava vlasti da ne prizna prava tih triju malih vjerskih zajednica, koje ama baš ničim (npr. adekvatno svojoj veličini) ne mogu ugroziti ni državu ni ostale vjerske zajednice. Naprotiv, potpisivanjem ugovora s trima malim kršćanskim crkvama one bi se samo izjednačile u pravima s ostalima. Točnije, konzumirale bi sva prava koja su zajamčena svima, kao što je, primjerice, vjeronauk u školama, što pastor Mario Dučić iz Crkve cjelovitog evanđelja ističe kao vrlo bolan primjer za djecu njegovih vjernika jer ove godine nisu mogli upisati svoj vjeronauk u školi. A svima ostalima to je, dakako, omogućeno.
Apsurd je još veći ako se zna da su te tri male kršćanske Crkve dobile u svoju korist i sudsku presudu suda iz Strasbourga, ali se Vlada uporno oglušuje na provedbu te presude. I to upravo ona vlada koja se “kao pijan plota” drži zakona kad je, primjerice, riječ o uvođenju ćirilice u Vukovar. Jer ondje se, gle čuda, zakoni moraju provoditi, a kada su pitanju vjerske zajednice, onda su zakoni rastezljivi – fleksi.
– Svijet u kojem živimo često ima naznake ‘laicizma i netrpeljivog sekularizma’ koji u Crkvi ne vidi ‘partnera i suradnika’, nego suparnika. To međutim ne znači da Crkva nema prostora u demokratskim okvirima izraziti svoj stav, mišljenje i naučavanje. Iskustvo totalitarnih režima od koji su 20. stoljeću patili mnogi narodi i zemlje Staroga kontinenta, potiče vjernike da u novim okolnostima slobode i demokracije ne budu ponovno ‘Crkva šutnje’. Zato se Crkva uključuje u raspravu, ne da bi branila povlastice ili svoj prostor u društvu, nego da se zauzima za zajedničko dobro pojedinaca i naroda – rekao je jučer na početku zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije njezin predsjednik mons. Želimir Puljić i jasno poručio kakva je uloga vjerskih zajednica i crkava u demokratskom društvu. On je, posredno dakako, dao odgovor i na pitanje zašto se diskriminiraju tri male kršćanske crkve, ali i zašto je potrebno državi i društvu svojim financiranjem iz proračuna podržavati rad vjerskih zajednica. Odgovor je jednostavan – zato što one pridonose općem dobru i promiču univerzalne vrijednosti na kojima počivaju suvremena društva, bez obzira čak i na svoju teološku i konfesionalnu različitost. Da je tome doista tako, imali smo prilike vidjeti prije dva dana u riječkoj i zagrebačkoj džamiji u kojima je svečano proslavljen Kurban-bajram. U Zagrebu je, primjerice, na bajramsko čestitanje došlo čak 17 veleposlanika (među njima bili su oni najznačajnijih država!) i svi predstavnici vlasti i vjerskih zajednica sa svih razina. Dokaz je to ne samo njihova poštovanja prema islamu i muslimanima, nego još više činjenica da su muslimani u Hrvatskoj postali mjesto susretanja i kohezije. No, promicanje zajedničkih univerzalnih vrijednosti izjednačilo je sve vjerske zajednice u društvenim očima i društvo ih kao takvo mora poštovati. Primjer Islamske zajednice tu je bez presedana. Zato je doista bolna i nerazumljiva činjenica da se država inati i ne želi priznati pravni status trima malim kršćanskim crkvama, koje je ničim ne mogu ugroziti. Štoviše, one su sa svojim vjernicima i službenicima ionako ovdje, žive zajedno sa svima i promiču iste univerzalne vrijednosti kao i sve ostale vjerske zajednice. Zašto to i pravno ne priznati te im omogućiti dostojanstven status. Odgovor zna ministar Miljenić i trebao ga je što prije dati. Jer je ovo nedopustiva i bezrazložna mrlja na savjesti cijeloga društva.
