Akademik, doktor znanosti i književnik i prevoditelj dr. Pavao Pavličić živi i radi u Zagrebu. Od 1970. je redoviti profesor Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta. Rođen je 16 kolovoza 1946. u Vukovaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju.
U Zagrebu je 1969. diplomirao poredbenu književnost i talijanski jezik, a 1974. doktorirao u području metrike. Član suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razreda za književnost, bio je od prosinca 1992. do siječnja 1997., kada je postao redoviti član.
Dobitnik je NIN-ove nagrade za roman Večernji akt (1981) te Nagrade Ksaver Šandor Gjalski (1986) za roman Trg slobode i (1995) za lirsko-memoarsku knjigu Šupudl. Njegova djela su prevedena na slovački i češki jezik.
Suvremeni je pisac hrvatske postmoderne. Književnu je karijeru započeo kao novelist. U tom segmentu objavio je zbirke propovijedaka Lađa od vode (1972), Vilinski vatrogasci (1975), Dobri duh Zagreba (1976), Radovi na krovu (1984), Skandal na simpoziju (1985), Kako preživjeti mladost (1997) i Otrovni papir (2001).
Trećom zbirkom pripovjedaka Dobri duh Zagreba započinje promjenu u pisanju - miješa karakteristike kriminalističkih romana sa fantastikom. Postao je tih sedamdesetih pripadnik generacija proznih fantastičara. Među njima su i Stjepan Čuić, Dubravko Jelačić Bužimski Veljko Barbieri i drugi.
Okreću leđa iluzijama stvarnosti i psihološkom portretiranju sredine i mahom se u novelama i romanima bave kultnim i paralogičnim stvarima. Osobitu je pažnju u tom razdoblju izazvala “proza u trapericama”.
Likovi te tzv. mlade proze bili su mladi ljudi, iz gradskih sredina, kao i same teme te proze. Ipak, s početkom osamdesetih godina većina tih pisaca postupno napušta fantastičnu prozu i okreću se aktualnostima u stvarnosti.
Ustrajali su samo Pavao Pavličić i Goran Tribuson. Zapleti, dinamika, fantastika i neočekivani obrati do danas, Pavličića su izveli na put do titule jednog od najčitanijih pisaca u Hrvatskoj.
Autor je čak 19 romana. Neizbježno je zamijetiti da njihovi glavni likovi imaju izravnu poveznicu s Pavličićevim zvanjem. Jedan je student književnosti, drugi fololog, treći prevoditelj... Najveće uspješnice su mu Večernji akt (1981), Slobodni pad (1982), Trg slobode (1986), Rakova djeca (1988)...
Njegove lirsko-memoarske knjige govore redom o autorovu rodnome Vukovaru -Dunav (1983), Šapudl (1995), Kruh i mast (2003), Vodič po Vukovaru (1997), Vesele zgode djeda i bake (2000), Vukovarski spomenar (2007)...
Literarna teorija i osobito starija hrvatska književnost u središtu su Pavličićeva znanstvenoga zanimanja, pa je kroz to nastao cijeli niz njegovih rasprava, pa i nekoliko knjiga. Kronološki, to su Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti (1979), Književna genologija (1983), Stih u drami, drama u stihu (1985), Sedam interpretacija (1986),Poetika manirizma (1988), Stih i značenje (1993) i Barokni stih u Dubrovniku 1995.
Autor je feljtona Zagrebački odrezak (1985), Inventura (1989), Prolazna soba(1992), Leksikon uzaludnih znaja (1995)... te eseja Sve što znam o krimiću(1990), Svoj svome (1992), Rukoljub (1995), Ulica me odgojila (2004)...
Napisao je i scenarije za filmove Ritam zločina, Zločin u školi, Treći ključ, San o ruži, Osuđeni, Čovjek koji je volio sprovode, Orao, Vukovar se vraća kući, Putovanje tamnom polutkom i Treća žena.
