Živjela dva brata pod istim krovom. Iznenada im umre otac i braća se posvadiše oko imanja. Jedan je znao gdje otac drži obiteljsko blago i prisvoji ga za sebe. Drugi ga je molio da mu dade dio, ali ovaj ne htjede, nego ga izbaci iz kuće s riječima: “Ako ti nije pravo, žali se”. Tako poče kalvarija izbačenoga. Kukao je, molio, iskao pomoć gdje god su ga htjeli čuti, bez uspjeha. Potapšali bi ga po ramenu, rekli mu da je pravda na njegov strani i pozvali ga na strpljivost. On bi se pokunjen vraćao pred roditeljsku kuću u kojoj se grijao njegov brat. Dalje od praga nije mogao, a kad bi se pobunio, što je često činio, brat bi ga kroz zatvorena vrata pitao je li se žalio. Jesam. I što su ti rekli? Da je pravda na mojoj strani i da čekam. Baš tako i ja mislim, čekaj, a kad jednom moćniji od nas narede da ti otvorim, primit ću te u kuću i s tobom podijeliti blago. Tako je bilo dvadeset godina: jedan je brat sjedio pokraj kamina, a drugi je na kiši, snijegu i zvizdanu čekao pravdu.
Priču sam ispričao da bih što zornije predočio jednu posve zanemarenu stranu spora između hrvatskih štediša Ljubljanske banke i same banke, odnosno između dviju susjednih, prijateljskih država, Hrvatske i Slovenije. U govoru o tome sporu nikako da se kaže da su strane koje u njemu sudjeluju u bitno neravnopravnom položaju te da je upravo ta neravnopravnost glavni generator nerazumijavnja među stranama u sporu i nemogućnosti njegova rješavanja. Naime, novac hrvatskih štediša nije ni u džepovima tih štediša, ni u njihovoj državi Hrvatskoj, nego je u slovenskoj banci koja je u vlasništvu slovenske države! I to ne od jučer: već više od dva desetljeća slovenska je strana u poziciji brata koji u udobnosti kuće razmišlja o tome kako će i na što potrošiti prigrabljeno blago, a hrvatska u poziciji ubogog brata koji na kiši čeka pravdu.
Ta fatalna neravnoteža presudno utječe na značenje svih pojmova koji se u prijeporima između štediša i banke mogu sresti. Eto, primjerice, pojam “sukcesija”. Kako da prijedlog o rješavanju spora u postupku sukcesije (nasljeđivanja) bivše države razumije okućeni, a kako raskućeni brat? Sukcesija je u pravilu spora, praktički beskonačna, što će reći da je za stranu koja drži blagajnu dar s neba, a za stranu koja je ostala i bez blagajne, i bez kuće, i bez svega vječno prokletstvo.
Vide to krajičkom oka i braća (shvatiti onako kako piše, bez ironije!) Slovenci, pa sebe i druge nastoje uvjeriti da blagajne zapravo i nema. Ljubljanska je banka, kažu, čak na gubitku, jer od hrvatskih poduzeća za nevraćene kredite traži više nego što duguje štedišama. Kao što se može i čuti da su devize hrvatskih građana iz Ljubljanske banke završile u Beogradu. Ali, u kakvoj bi to stvarnoj vezi bili privatni štedni ulozi s nenaplaćenim bančinim potraživanjima ili s međubankarskim transakcijama, o tome se ne može čuti iole suvislo obrazloženje. Građanin koji na bankovni šalter donosi 100 DEM nije nikakav kreditor. Njega banka ne pita što da radi s njegovih 100 DEM, nego o tome sama odlučuje i sama bi za te odluke morala odgovorati.
Dok je jedan brat s kesom blaga na suhom, a drugi praznih ruku kisne, iz rečenog se spora neće moći izaći. Za početak bi se vrata morala barem odškrinuti. Ili, u prijevudu: da bi se strane donekle izjednačile, nužno je da se dio štednih uloga odmah vrati jedinim pravim vlasnicima, tj. štedišama. A onda se može nastaviti s traženjem trajnog rješenja.
Ova tema mi nikada nije bila jasna. Naši ljudi kao i štošta drugo govore paušalno , kao da su postojale dvije države i to je čisto. To se „ proces razdruživanja“ i uvelike je slično razvodu braka. Posljednje je okretanje teze, gdje (navodno) Slovenci okreću tezu pa traže isto što i mi, ali se sada to proglašava slovenskom ucjenom i kaže se da dug hrvatskih tvrtki prema toj slovenskoj banci s kamatama iznosi 1,037 milijardi eura'. Zašto tako odrješito ne tražimo naoružanje koje je Srbija otela? O što me najviše smeta je zašto se ne piše kako su naše banke rješavale naše etare štediše ucjenjujući ih da će im isplatii 60% vrijednosti ili ništa?