Drznik ti dođe u tvoju vlastitu kuću, pljune ti u lice, a ti uzvratiš
ovako: “Mi sa Srbijom imamo dobre odnose, a to što srpski političari
upotrebljavaju ekstremnu retoriku i to, prije svega, za svoju unutarnju
upotrebu, njihov je problem, a ne naš!”
Tako je na optužbu srbijanskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića,
izrečenu u Zagrebu na sastanku Jadransko-jonske inicijative, da je
Hrvatska u akciji Oluja učinila “etničko čišćenje više od četvrt
milijuna Srba”, uzvratio Mario Zubović iz HDZ-a, predsjednik saborskog
Vanjskopolitičkog odbora. Uz mlake reakcije s vrha države, to je
desetgodišnja tipičnost u hrvatsko-srbijanskim odnosima koja se može
primijeniti i na ime i prezime dvojice spomenutih: Vuk ne odustaje od
svoje vučje naravi, a Zubović je u političkoj ordinaciji Ive Sanadera,
naslijeđenoj od Ivice Račana i SDP-a, ostao bez zubi.
Ta tipičnost začela se 2000. godine, kad Račan i Picula, u skladu s
politikom i diktatom EU, daju otvorenu potporu “demokratizaciji Srbije”
i “rušenju Slobodana Miloševića”. Otkad je u Beogradu došao na vlast,
za političare i medije u Hrvatskoj “demokrat” Zoran Đinđić bit će
simbol nove, promijenjene, protumiloševićevske, demokratske Srbije. Iza
neprozirnog zastora toga mita ostat će stvarni Đinđić, u javnosti će se
vidjeti samo umiveno lice “građanskog političara”.
U povodu nekih njegovih izjava na tog će stvarnog Đinđića ponetko u
Hrvatskoj podsjetiti, ali to neće promijeniti sliku o njemu, pa će se s
njim kao s političkim uzorom uspoređivati političari koji će, nakon što
je ubijen, voditi Srbiju.
Dakle, “zaboravit” će se da je Đinđić i te kako podržavao vodstvo
“krajine” u Hrvatskoj, da je njezino pravo na odcjepljenje smatrao
ravnim pravu Hrvatske i Slovenije da se odcijepe od Jugoslavije, da je
u vrijeme najžešćih napada na Sarajevo bio na Palama gdje je ratnom
zločincu Radovanu Karadžiću pripremio gozbu s pečenim volom, da je
1991. zastupao tezu da “republičke granice nisu državne”, da se
nakon nestanka “krajine” zauzimao za pripojenje hrvatskog Podunavlja
Jugoslaviji, da je predlagao darivanje Prevlake Crnoj Gori, da je,
napokon, kritizirao Miloševića, ali ne zbog njegova velikosrpskog
programa nego zato što ga nije ostvario.
Na takvog se Đinđića tu i tamo podsjećalo prigodice, kao kad je, na
Mesićevu procjenu da bi Srbija trebala Hrvatskoj platiti 15 milijardi
eura odštete, reagirao izjavom da bi Hrvatska trebala Srbiji platiti
možda i 150 milijardi eura odštete.
Zahvaljujući “novoj”, Đinđićevoj i đinđićevskoj Srbiji, uslijedit će
hrvatski državnički posjeti Beogradu i famozna Mesićeva isprika. Kad se
Europska unija spremala odrediti početak pregovora s Hrvatskom, isti
Vuk Drašković koji je kao ministar vanjskih poslova uglavio Sanaderov
posjet Srbiji jurcao je po svim važnijim europskim metropolama ne bi li
nam se ti pregovori uskratili.
Na početku ove godine, baš ničim izazvan, srbijanski predsjednik Boris
Tadić u UN-u je, u raspravi o Kosovu, optužio Hrvatsku da nije pravna
država. Kakvi su to, dakle, Mesićevi i Sanaderovi “dobri odnosi” sa
Srbijom u kojoj je službeno rehabilitirano četništvo i čiji nam
dužnosnici neprekidno žele zlo i na njemu rade?
I kakva je to razlika između Nikolićeve i Tadićeve Srbije, osim što te
Nikolić svojom politikom ne može iznenaditi dok te Tadić svojom
politikom svako malo zaskoči!? I lijevi i desni srbijanski političari
znaju kakva je podložnost hrvatske i lijeve i desne vlasti europskim
gazdama, a Jeremićeva drskost usred Zagreba na europskom skupu samo je
znak da će ubuduće Beograd s Bruxellesom tu podložnost kao zajednički
plijen nastojati još više dijeliti.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
