Na teren su istračele dvije nacionalne rukometne reprezentacije, ruska
i hrvatska. Dok su Rusi, osim brojeva, na dresovima imali samo državni
grb, Hrvati su bili okićeni kao bor u predsoblju Polančecova kabineta.
Na prsima im je, krupnim slovima, pisalo “AGROKOR”, na leđima su, uz
vlastito prezime, nosili dva kratka, ali povelika natpisa: “HEP” i
“TELE 2”, a na lijevom i desnom rukavu isticao im se troslov “INA”.
Ukrase su nosili i na gaćicama, ali, s obzirom na propagandnu
delikatnost stražnjice i prednjice, samo na porubu nogavica, gdje je
sprijeda pisalo “TOYOTA”, a straga “BAVARIA”.
Da sport ne može bez bez novca prikupljenog reklamiranjem, to je
činjenica o kojoj se već odavno ne raspravlja. Svaka pobuna protiv
komercijalizacije sporta - koji je još ne tako davno bio isključivo
amatersko nadmetanje - zauvijek je ugušena. Ali to ne znači da se šutke
može prelaziti preko sve raširenijeg i sve nakaznijeg shvaćanja smisla
sporta kao kulturne djelatnosti.
Je li, naime, smisao rukometne igre u propagiranju robe ili u
zadovoljstvu samih igrača i njihovih gledatelja/navijača? Igraju li
rukometaši zato da bi nosili reklamne natpise ili, pak, silom prilika,
nose reklamne natpise da bi mogli igrati? Ukratko, što je cilj sportske
utakmice: igra (nadmetanje) ili propagiranje?
Koliko je onečišćenje izvornih sportskih načela daleko otišlo, najbolje
se vidi kad gledamo što se događa s našim reprezentativnim sportskim
vrstama, ne samo s rukometnom, nego manje-više sa svima. To što su naši
reprezentativci sve više nalik na pokretne reklamne panoe, to je tek
nuspojava! A bitno je da su sve manje nalik na hrvatske sportaše i
reprezentativce i da je njihova veza sa zemljom koju zastupaju sve
manje vidljiva.
Dugo sam vjerovao da odbijanje dizajnera da sve naše reprezentativce
obuku u kockaste dresove ima estetske razloge. Sad vidim da se
redukcija crveno-bijelih polja provodi s ciljem da se, prvo, oslobodi
prostor za propagandne poruke i, drugo, da se sportašima lakše nametne
zamjenski identitet.
Prije važnih reprezentativnih utakmica naši savezni kapetani (Červar,
Bilić i dr.), obično u društvu s nekoliko najpopularnijih igrača,
organiziraju konferencije za novinare. I na njima, naravno, govore o
hrvatskoj reprezentaciji. Reklamni majstori dosjetili su se i u svojim
spotovima doslovce kopirali te press-konferencije. Ali ne s glumcima,
nego s pravim Červarom i pravim Bilićem, i s pravim reprezentativcima.
Razlika je samo o tome što protagonisti sa zanosom veličaju kompaniju
koja je spot platila! Na mjesto Hrvatske stavljen je Naručitelj, na
mjesto Zemlje ustoličena je Tvrtka.
Za koga, dakle, osim za sebe i za publiku, igraju naši reprezentativci?
Čija je, uopće, hrvatska vrsta? I tko je i u čije ime ima pravo
prodavati? Reprezentacija nije privatni klub (koji također ne bi smio
biti Divlji Zapad), nego je nacionalna vrsta. I kao što je neprilično
(i zabranjeno) na hrvatski državni barjak zalijepiti propagandnu
poruku, a u tekst hrvatske himne ubaciti reklamni slogan, tako je i na
hrvatski dres neprimjereno zalijepiti bilo što osim imena države ili
grba. Pogledajmo Ruse!
GOST SURADNIK
