Posljednjih je mjeseci povećana učestalost objava o obrazovanju u našim medijima. Osim u medijima, o obrazovanju se može čitati/ slušati i u saborskim raspravama, u kafićima uz kavu, u javnom prijevozu. No, o obrazovanju se posebice o tzv. kurikularnoj reformi, razgovara na nešto drugačiji način od očekivanog. Izvlači se ponovo lektira kao glavni argument jer eto vrlo je važno da se obvezno čita Antigona u prvom razredu gimnazije. Opet je izronila Ježeva kućica koja je navodno ispala iz popisa na kojem nije bila već dvadesetak godina, a sadašnja ju je promjena upravo vratila na širi popis. Sad će vjerojatno nahrupiti red napada na kurikulum povijesti jer je neophodno znati kojeg je datuma započela bitka kod Termopilskog klanca, s koliko je vojnika hrabri Leonida zaustavio perzijske trupe kralja Kserksa, koliko je trajala ova bitka...
Naravno da su ove i druge povijesne činjenice dovedene do apsurda u današnje vrijeme informacijske bombardiranosti naše djece u školama. Danas su ove činjenice/ podaci, kao i milijarde drugih, dostupne u sekundi na dlanu naše djece. Živimo u digitalno vrijeme za koje trebamo pripremati našu djecu u drugačijem sustavu obrazovanja. Škola se mora mijenjati i pripremati našu djecu za bolju budućnost, a čini se da se ove rasprave o kurikulima vode više usmjereno na bolju prošlost.
Zato napori aktualne ministrice u namjeri da se osuvremeni obrazovanje, da se nastavni procesi i metode približe ovom (i budućem) vremenu imaju punu podršku svih poslodavaca koji su javno ili unutar naše udruge komentirali obrazovnu reformu. A svoditi reformu obrazovanja na ideologiju (a što je latentno prisutno već godinama) je kontraproduktivno i za društvo i za gospodarstvo, a još najvažnije – protivno je interesima naše djece.
Do kuda je dogurala bolest našega društva pokazuju recentni primjeri krivotvorenja u sustavu obrazo- HUP komentar Rasprave o kurikulima više su usmjerene na bolju prošlost nego na budućnost djece vanja. Da ne bude ikakvih dvojbi, ne treba biti previše mudar da bi zaključili kako takvi slučajevi zasigurno postoje i u drugim područjima javnog života (bojimo se i zamisliti kako to može izgledati kad vas operira medicinski tehničar s diplomom liječnika!).
Aktualni su slučajevi u obrazovanju razotkrili anomalije sustava i to na više razina. Prvo, kako je moguće da skoro dvadeset godina netko poučava našu djecu a da za to nije imao odgovarajuće kvalifikacije? Tko je primio tog nastavnika, tko ga je uveo u nastavu, tko ga je mentorirao, tko je kontrolirao njegovu metodiku i izvođenje nastave (sjetiti se profesora koji ne vjeruje u Darwina, pa je tako samoinicijativno podučavao našu djecu)? Pitanja se samo roje.
Druga razina ovog problema proistječe iz rasprava javnih fakulteta i škola (financirano iz državnog proračuna i to Ministarstva obrazovanja) s resornim Ministarstvom o tome tko treba platiti ovaj postupak provjere diploma. Što bi se moglo, barem u romantičarskom duhu, očekivati od fakulteta čije su diplome “na cijeni” kod krivotvoritelja? Gotovo su groteskno zvučale izjave pojedinih ravnatelja škola kako bi oni radije kupovali računala i opremu za škole nego sada neplanirano plaćali nekakve provjere diploma njihovih djelatnika. Zvuči gotovo nevjerojatno da nitko ne osjeća odgovornost i želju da se sjena koja je pala na reputaciju i kvalitetu svih odličnih i profesionalnih radnika u obrazovanju izbriše u najkraćem mogućem roku.
Profesionalni bi kodeks trebao pogurati vodstvo fakulteta da u zaštiti vlastitog zvanja, svojih sadašnjih, bivših i budućih studenata, u poticanju razvijanja reputacije sami ponude Ministarstvu i svoju namjeru za raščišćavanjem “nepodopština” i to javno obznane. A jesmo li imali priliku nešto takvog doživjeti? Odgovornost prema poslu koji radi svatko od nas u društvu, u javnom ili privatnom sektoru, je prvi preduvjet preokreta kojeg tako silno očekujemo.
Odgovornost koju očekujemo od svih oko nas mora krenuti s prvim korakom koji moramo učiniti u svom poslu. Nema opće odgovornosti bez odgovornosti pojedinca, gdje god taj pojedinac bio zaposlen. Posljednji je primjer iz jedne zadarske škole u kojoj je prosvjetna inspekcija, a nakon nemilih događaja, izdala uputu o smjeni ravnatelja zbog evidentnih propusta u obavljanju svoje ravnateljske dužnosti. A onda udruga ravnatelja, cehovski solidarno stane u zaštitu svoga kolege, traži od Ministarstva obrazovanja da se rješenje inspekcije ne poštuje. E to je upravo ona (ne)odgovornost o kojoj maloprije pročitaste. Uređenost neke države ogleda se u poštivanju pravila, procedura i institucija. Onoga trenutka kada se naruše pravila i ne poštuje procedura, kada krenu izuzeci, imamo društveni nered što je karakteristika nekih drugih vremena. Ova tri primjera pokazuju da su u našem sustavu obrazovanja (ali ne samo obrazovanja) potrebne temeljite promjene koje će modernizirati naše društvo i državu, učiniti nas konkuretnijim u usporedbi sa sličnima.
U tom procesu hrvatski će poslodavci biti stalna i snažna podrška promjene usmjerene prema budućnosti. Želimo da se naše obrazovanje ubrzano prilagodi za 4. industrijsku revoluciju koja već traje, za vrijeme digitalizacije, robotizacije, umjetne inteligencije. Samo tako možemo biti konkuretni i stvarati industrije s većom dodanom vrijednošću. A u takvom društvu, državi i ekonomiji žele živjeti i raditi naši mladi. Jedino ćemo takvim promjenama smanjiti migracijski pritisak mladih i obrazovanih i preokrenuti migracijski pravac čineći ovu zemlju atraktivnom novim iseljenicima, kao i potomcima nešto starijih iseljenika, za trajni povratak. Zato nam je potrebna reforma obrazovanja koja je, sada još izvjesnije, bitnija nego ikada prije.
Video: Popis lektire
