Idemo probati! Odlučili su Željka i Marko Strgar iz Drenovaca kod Županje i prije dvije godine na šest hektara zemlje podigli nasad jabuka. Voćnjak je opremljen protugradnom mrežom, ima sustav za navodnjavanje pa pumpa crpi vodu iz bunara.
S dvogodišnjim sadnicama uvezenim iz Italije i svom opremom bila je to investicija vrijedna oko tri milijuna kuna. No za gotovo 90% te vrijednosti Strgarovi su dobili povrat iz Mjere 4.1.1. Programa ruralnoga razvoja Hrvatske. Kupili su i malčer i atomizer.
Malo je voćara u njihovu kraju
– Drukčije ni ne bismo mogli – kažu supružnici. Iskorak u voćarstvo bio je njihov novi početak kojem su se okrenuli nakon desetljeća isključivo ratarske proizvodnje. Ipak, nisu se “odrekli” ni ratarstva pa siju merkantilnu soju, ječam i pšenicu te pod ovim kulturama imaju oko 34 hektara zemlje, a urod prodaju Žitu iz Osijeka.
– Moji su se oduvijek bavili poljoprivredom pa smo tako nastavili i mi. No ne može se živjeti samo od ratarstva pa smo počeli i s voćarstvom – kaže 37-godišnji Marko. – Ovdje se ljudi bave isključivo ratarstvom, jedan dio stočarstvom i mljekarstvom. Voćarstvo je jako malo zastupljeno u ovim našim krajevima Slavonije – domeće dvije godine mlađa Željka dok iz kuće, spremajući se da s nama krenu do voćnjaka, izlaze njihova djeca. Najstariji Franjo završio je u Zagrebu prvi razred srednje Agronomske škole. Najmlađemu Luki dvije su godine. Tu su još i njihove sestre Karla i Ema koje su završile sedmi, odnosno peti razred, Miriam koja će ove jeseni krenuti u prvi razred i trogodišnja Tereza.
Moglo bi se reći da je njih šestero glavni motiv što su Željka i Marko odlučili učiti, investirati i još više raditi, ne bi li im osigurali izvjesniju budućnost. Voćnjak je nedaleko od kuće, na tri-četiri minute vožnje automobilom. Zastajemo pokraj ograde gledajući u to impozantno zdanje koje se “uguralo” između obrađenih polja. – Njam, njam – smijulji se Luka pogledavajući prema crvenim plodovima koji će uskoro biti za branje.
Lani, u drugoj godini rodnosti, ubrali su njegovi roditelji oko 150 tona jabuka iz svoga voćnjaka. Udio prve klase bio je čak 85%. Kada za desetak dana započnu s ovogodišnjom berbom gale pa početkom listopada završe s branjem jabuke fuji, obravši između ove dvije sorte crveni delišes koji u rod dolazi u sredini, očekuju da će jabuka biti još i više. Za koji dan će doznati jesu li uspjeli riješiti i plasman svoga voća. S obzirom na to da nemaju hladnjaču, idealno bi bilo kada bi sav urod odjednom i prodali. Još idealnije kada bi za svoju muku postigli i odgovarajuću cijenu.
– Pa možda će se nekome činiti premalo to što kažem, ali ja bih bio sretan kada bismo za kilogram jabuka uspjeli dobiti barem četiri kune – skromno kaže Marko. Svoj voćnjak Strgarovi od mraza štite tako što za hladnih noći pale bale sijena oko voćnjaka, s one strane s koje vjetar puše, da ga “nadime”. Počinju to raditi između 21 i 22 sata pa do četiri-pet izjutra. Bala potroše poprilično, no zbog tog su uloga do sada uspjeli spasiti urod.
Vlakić im olakšava berbu
Berbu jabuka olakšava im vlakić koji imaju između redova, no berača nema pa je sreća što imaju veliku obitelj i puno prijatelja jer bi se inače teško nosili nakraj s urodom. Drenovci su – govore nam Strgarovi – potkraj osamdesetih godina počeli lagano nestajati. Marko kaže da su tada imali oko četiri tisuće stanovnika, sad 1200. Kad su on i Željka išli u školu, u razredima je bio od 26 do 30 djece, s njihovom je kćeri u prvi razred krenulo njih trinaestero, do sedmog ih je razreda ostalo ukupno devetero. Kada Luka krene u školu, možda ih i bude šestero u razredu. Ljudi se iseljavaju, mahom u Njemačku.
Željka i Marko na to nisu nikada ni pomišljali. Njoj je bilo osamnaest, njemu dvadeset godina kad su se vjenčali. – Došla sam u kuću k njegovima, imala sam svekrvu, a svekrva svoju svekrvu. Bila nas je puna kuća, sjedamo za stol, on pun, a ja sam došla iz obitelji u kojoj nas je bilo troje – prisjeća se Željka u čijoj obitelji nije bilo poljoprivrednika, za razliku od Markove koja se bavila i stočarstvom pa su u toj grani poljoprivrede ostali i oni, do 2014. godine.
– Susjed je 25 godina imao voćnjak s jabukama i to mi se svidjelo. Činilo mi se lijepo biti u prirodi – objašnjava Marko. Ipak, zbog obima posla koji se podizanjem voćnjaka povećao, Marko se morao odreći svoje velike ljubavi – lipicanaca. U dvorištu su ostala samo zaprežna kola u koja ih je nekoć uprezao. Posljednjih nekoliko godina nisu uspjeli s djecom otići na more, a ove godine zbog pandemije koronavirusa nema ni odlazaka sa školom pa su roditelji u dvorištu postavili velik bazen. Odricanja na neki način kompenziraju kada na jesen vide svojih ruku djelo.
– Sretna sam kad vidim da sve dobro radimo i da su naši proizvodi jako kvalitetni. Nadam se da ćemo uspjeti tu kvalitetu negdje dobro plasirati – kaže Željka. – Zasad je dosta dobro, vidjet ćemo kakve će cijene nadalje biti. Bude li računice, naravno da ćemo povećati proizvodnju – govori Marko.
Spominju nam Strgarovi kako se zbog papirologije koja ih opterećuje ponekad ne mogu posvetiti poslu jer se moraju hrvati s administracijom. A kao glavnu prepreku u plasmanu svojih, ali i proizvoda ostalih seljaka ističu preveliki uvoz. – Radije se nabavlja roba lošije kvalitete iz uvoza nego da se dade bolja cijena za domaći proizvod. Žalosno je što ovako plodna zemlja, koja može dati sve, nema kamo svoj proizvod prodati – smatraju Željka i Marko Strgar.
Bijeda hrvatske poljoprivrede..živi se od poticaja a urod se zaorava.Ovakvo stanje je cementirano a odgovara i poljoprivrednicima i političarima.