Cijena nafte na svjetskim se tržištima spustila na nešto više od 44 dolara po barelu, a analitičari na svjetskim burzama neuspješno prognoziraju koje je dno koje će nafta dosegnuti. Posljedica je to rekordne proizvodnje nafte u svijetu prouzročene borbom članova OPEC-a i proizvođača uglavnom iz SAD-a koji se koriste metodom frakturiranja. U tom natjecanju izgubile su obje strane jer je nafta u godinu dana izgubila oko 50 posto vrijednosti, a unatoč najavama iz OPEC-a da bi se cijene morale korigirati, u 2016. godini teško je očekivati povratak na vrijednosti iznad sto dolara.
Rast proizvodnje OPEC-a
Članovi OPEC-a sastaju se 4. prosinca, a uoči tog sastanka već je najavljeno da će se proizvodnja u iduće dvije do tri godine podići. Samo Saudijska Arabija planira proizvodnju podići na 3,5 milijuna barela dnevno. To je korekcija od 20 posto u odnosu na trenutačno stanje. Ukupna OPEC-ova proizvodnja kreće se oko 31 milijun barela dnevno. Ne popuštaju ni na drugoj strani pa se dio industrije koja se bavi frakturiranjem i dalje snažno podupire kreditima unatoč procjeni da je taj tip proizvodnje profitabilan tek na vrijednosti nafte od 70 dolara po barelu. A ta cijena još se duže vrijeme neće zabilježiti, ako je vjerovati procjenama jedne od najvećih bonitetnih kuća u svijetu, jer Moody’s kaže da će tek u 2017. cijena nafte premašiti razinu od 55 dolara po barelu. OPEC to može izdržati jer je riječ o prosječnoj cijeni za dugog razdoblja. Naime, prosječna cijena nafte korigirana za inflatorne utjecaje u posljednjih je 140 godina iznosila 30 dolara po barelu, u razdoblju nakon II. svjetskog rata naovamo cijena je u prosjeku iznosila 42 dolara po barelu, od 1980 do sada iznosila je u prosjeku 53 dolara po barelu, a korekcija prema gore zabilježena je u posljednjih 15 godina pa je prosjek do 2000. do danas iznosio 64,5 dolara po barelu. Visoka cijena nafte u posljednjih 15 godina posljedica je ekspanzije Kine koja je dizala cijene energenata i metala te prosječan svjetski rast. Upravo je zato zanimljivo rušenje vrijednosti domaće valute, juana, na koje se kineska središnja banka odlučila prije nekoliko mjeseci.
Juan u utrci s dolarom
Juan se sve više nameće kao valuta koja bi mogla konkurirati dolaru pa u J. P. Morganu očekuju da će se u idućih pet godina oko 350 milijardi dolara uložiti u kineske obveznice. To nikako ne znači da će SAD na ikakav način držati Kinu u šaci jer Kina s druge strane drži 1,27 bilijardi dolara američkog duga. “Igre valuta” i usporavanja kineskog rasta dodaju argument u očekivanju niske cijene nafte u srednjem razdoblju, odnosno sve do 2018. kada će prema predviđanjima Moody’sa u prosjeku premašiti 63 dolara po barelu. U godini pred nama energenti će i dalje biti jeftini, a osim energenata jeftin će biti i novac jer se tek krajem 2016. očekuje restriktivnija monetarna politika, odnosno dizanje referentnih kamatnih stopa i to samo u SAD-u. Izazovi godine bit će razina investicija u Kini koja se okreće domaćem tržištu jer bi usporavanje investicija moglo dovesti do velikog pada u financijskim tržištima te inflacija na američkom tržištu koje bilježi stabilan ekonomski rast.
>> MMF upozorava: Saudijskoj Arabiji zbog cijene nafte prijeti – bankrot!
