Svu energiju koja nama treba mi možemo i proizvesti, ali po cijenama koje su veće nego ove danas. Postoje čak i trenuci kad izvozimo, razdoblja s puno kiše i vjetra, a godišnje uvozimo 20-ak posto energije, poručio je na početku okruglog stola o energetskim potrebama Hrvatske, koji smo organizirali u Večernjem listu, energetski stručnjak Slavko Krajcar, profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva.
Podatkom o točno 18 posto uvoza električne energije u 2018. nadopunio ga je Ivan Andročec, rukovoditelj Službe za investicijske strategije i nove tehnologije Sektora za strategiju i razvoj Hrvatske elektroprivrede, koji je istaknuo da se u tome HEP i ostali proizvođači energije ponašaju iznimno racionalno: kupuju i proizvode u skladu s cijenama na tržištu kako bi trošak za krajnje potrošače bio što niži.
Nizak ugljični otisak
– Najbitnije je po kvalitetnoj cijeni dobaviti energente za gospodarstvo. U Danskoj je, primjerice, cijena 2,5 puta viša. Da je kod nas i 20 posto, a ne 200 posto skuplja, u ovom trenutku bilo bi to katastrofalno za konkurentnost. To je stara priča, želite li jeftinu energiju za građane ili gospodarstvo: ako je skupa za gospodarstvo, građani neće imati gdje raditi i jeftinu energiju neće moći platiti, a ako je jeftina za gospodarstvo, imat će gdje raditi pa će je moći i platiti – zauzeo je poziciju Dubravko Ponoš, direktor Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.
Da je najvažnije gospodarstvo, ali i odgovornost prema okolišu, smatra i Andročec koji otkriva da dobro stojimo po dekarbonizaciji; 70 do 80 posto proizvodnje nam je bez CO2, ako gledamo i Krško. Cijela Hrvatska proizvede oko 25 milijuna CO2 godišnje, što je ekvivalent jednoj većoj termoelektrani u Poljskoj ili Njemačkoj. Od toga se na HEP odnosi oko 2,5 milijuna tona, a najveći ugljični otisak radimo – u prometu pa je cilj minimizirati taj utjecaj električnim vozilima. HEP je stoga krenuo u izgradnju punionica ne pitajući se je li starija kokoš ili jaje: sad imamo “malo” više punionica nego električnih automobila. Krajcar zbraja da je u Hrvatskoj već izgrađeno više od 300 punionica i više od 1000 benzinskih postaja na kojima je moguće punjenje.
– Postigli smo da netko izvana u Hrvatsku bez problema može doći i otići a da mu nije ugrožena mobilnost. No to je već razmišljanje, ali nije komocija. Trebamo u komociju. Elektromobilnost bez obnovljivih izvora nije cilj jer želimo što manje otiska na okoliš, ne samo CO2 nego i svih ostalih plinova – poručio je profesor. A kad je posrijedi migracija na obnovljive izvore, Ivan Šimić, predsjednik HUP-ove Koordinacije obnovljivih izvora energije, ističe da je za taj proces dobar novi premijski model na koji se prelazi s poticanoga.
– Mi iz sektora obnovljivih izvora mislimo da je ovo što je u Hrvatskoj napravljeno dobro i vrijedno, ali nedovoljno. U Strategiji energetskog razvoja piše da ćemo utrostručiti kapacitete, ali to neće povećati i cijenu zbog ovih ulaganja otprije. Baš je ovih dana poticana cijena eksplodirala, veća je od ove na tržištu, ali to se događa – prokomentirao je Šimić koji smatra i da je dosad bilo previše akcenta na vjetar, a premalo na solarnu energiju i sad se ide na jednak omjer.
– U Hrvatskoj imamo 70 megavata iz sunčanih elektrana i 700 megavata iz vjetra. U novoj strategiji to je prepoznato; ide se na to da se znatno poveća ulaganje u solare i proizvodnja iz sunca podigne sa 70 na 1000 megavata. Tako bismo, kad nemamo vjetra u ljetnim mjesecima, imali sigurnu proizvodnju iz fotonaponskih postrojenja – kaže Šimić te pojašnjava da je proteklih godina proizvodnja energije iz sunca bila jako skupa, dok se danas taj trošak gotovo izravnao s vjetrom. Podsjeća da je u energetskoj strategiji predviđen potencijal od 8000 do 9000 kilovata izgradnje komercijalnih postrojenja obnovljivih izvora energije do 2050., iako naše potrebe nisu tako velike. Dok u hidroenergiji nemamo previše prostora jer je tehnička iskorištenost hidropotencijala prilično visoka, za sljedećih pet godina izdano je građevinskih dozvola za 5000 megavata vjetra, a u pripremi je i još nekih 800 megavata fotonaponskih elektrana, što je ukupna investicija od oko 15 milijardi kuna.
– A ovaj Zakon o obnovljivoj energiji omogućava ubrzan rast proizvodnje za vlastite potrebe: tu će se puno toga događati, ljudi će više proizvoditi za vlastite potrebe... – smatra Šimić, a tezu potvrđuje i Ponoš koji otkriva da je odaziv na zadnji poziv Fonda za subvencije kućanstava za proizvodnju obnovljive energije bio nevjerojatno dobar: novac je razgrabljen u rekordnom vremenu, a građani su osviještenošću iznenadili Fond koji im je u zadnjih godinu dana plasirao više od 40 milijuna kuna. Ugodno iznenađuje i podatak koji je iznio profesor Krajcar: po proizvodnji iz obnovljivih izvora sedmi smo u EU.
– To je dijelom zahvaljujući ovim solarima i vjetru, ali i našim očevima i djedovima, koji su tad prepoznali kojim putem trebamo ići; nismo tako visoko kad gledamo koliko smo napravili u zadnjih deset godina. Bez problema postajemo 100 posto obnovljivi u razumnom vremenu jer imamo dobre temelje. U električnoj energiji napravili smo sve među prvima u svijetu. I sad smo među prvima u svijetu. Možda nismo i najbolji, ali smo među najboljima – kaže Krajcar.
Andročec je dodao da i HEP investira u nove “obnovljivce”: najvjerojatnije će sudjelovati u projektu izgradnje solarne elektrane na otoku Unije, na Cresu se gradi solar, a u planu su i veći objekti.
– Taj zamašnjak će, vjerujem, uskoro krenuti na sve strane. Već se vidi po zahtjevima za priključenje u električni sustav. Cijena struje je porasla, to je dovoljan razlog da se ide u to, čak i bez poticaja. A za manje će sustave trebati, naravno, poticaj – slaže se i HEP-ovac.
Nova radna mjesta i niše
Da ulaganje u obnovljive izvore djeluje sinergijski i na druge sudionike u gospodarstvu, argumentira Šimić koji otkriva da se, iako smo imali malo iskoraka gdje bi gospodarstvenici proizvodili energiju za vlastite potrebe, u zadnjih deset na ovaj način razvila dodatna niša tvrtki koje se bave proizvodnjom opreme za ta postrojenja.
– Gotovo je 4000 radnih mjesta koja direktno ili indirektno sudjeluju u procesu proizvodnje opreme za obnovljive izvore – ističe Šimić. Tihomir Ponoš naveo je primjer farmaceutskih kompanija koje su također sve više zainteresirane za ulaganje u obnovljivu energiju, struja im treba non-stop.
– Sve što nam treba za obnovljivu energiju – imamo! Vodu imamo, a i savršene uvjete za sunce i vjetar, među najboljima na svijetu. Kad zanemarimo konstantnost vjetra, skoro smo na razini najboljih zemalja u smislu iskorištenja vjetroelektrana. Trebamo učiniti strašno velike napore da tako ne bude, ne tako velike da bude! – našalio se Krajcar. Iako sad uvozimo struju iz BiH, Šimić je uvjeren da bi situacija za deset godina mogla biti obrnuta, posebno u ljetnim mjesecima.
– U ljetnim mjesecima, kad izgradimo solare, bit ćemo vjerojatno izvoznik obnovljive energije, posebno u zemlje kao BiH koje većinom proizvode iz fosilnih goriva, kad budu plaćale punu cijenu stvarnog troška električne energije. Uvjeren sam da će Hrvatska tada biti značajan izvoznih električne energije – kaže te dodaje da je jako važno osvijestiti građane o mogućnostima koje se otvaraju proizvodnjom za vlastite potrebe: na svakom krovu i u svakom vrtu, čime se smanjuje i trošak jer se neće plaćati transport. Osim proizvodnje za vlastite potrebe, profesor Krajcar ističe kako imamo i dva projekta gdje građani ulažu u gradnju kapaciteta za druge i sebe (pisali smo o projektu Križevački sunčani krovovi, op. a.)
– To je u Hrvatskoj tek počelo, dosad nismo dovoljno izgradili “građansku energetiku”, pojam koji je nastao baš iz obnovljivih izvora, u Njemačkoj. To je sljedeći iskorak, zanimljiv i kao “policy” i kao “politics” – zaključuje.
Oni se hvale kako će izvoziti energiju a mi plaćamo subvenciju za vjetrenjače po Vrdoljakovom modelu. S druge strane već desetljećima imamo najskuplju energiju za industriju što je jedan od glavnih razloga nekonkurentnosti.