Imamo dugu tradiciju, kvalitetu i prirodne uvjete proizvodnje koje nema nitko na Zemlji - da se na malom području od Prevlake do Iloka proizvodi toliko različitih, čak i autohtonih vinogradarskih sorti - no pravna država, kao i u svemu, ne funkcionira ni u vinarstvu. S jedne strane tako imamo najbolja istarska, slavonska, južnodalmatinska vina, sve priznatija u svijetu vinoljubaca, ali preskupa i u premaloj količini za ravnopravnu svjetsku tržišnu utakmicu. S druge se strane čak i krivotvorine iz uvoza prodaju pod hrvatskim imenom i - što je još gore - izvoze, čime se blati ugled hrvatskih vina u svijetu, a sve samo zato što država i dalje adekvatno ne kontrolira proizvodnju. Odnosno, kontrolira samo one koji se uredno prijave da su proizvođači, pa se događa da ja, primjerice, za svaku pošiljku svojih vina za izvoz, od kojih su neka stara i 10 godina, moram raditi nove analize i dokazivanja, čak i nekoliko puta godišnje, što je čista birokracija i skupo je, a za to vrijeme ne kontrolira se čak 50 posto domaće proizvodnje vina na crno, kaže vinarski veteran Ivan Enjingi.
Upitna kontrola uvoza i proizvodnje
Tvrdi kako u posljednjih 10-ak godina on ne zna ni jednog vinara koji je kažnjen jer je na tržište stavljao nešto što nema veze s etiketom. Razlog je tome vjerojatno što Ministarstvo poljoprivrede i Državni zavod za vinogradarstvo proizvodnju grožđa i vina kontroliraju samo dok vino ne dobije rješenje za promet, a nakon toga više ga ne mogu kontrolirati ni u podrumu ni na tržištu. Apsurdan je i uvoz grožđa za vino.
– Dobro, zdravo vino može se proizvesti samo ako se ubrano grožđe brzo preradi. U mom slučaju to znači najviše pola sata do sat od branja do mošta, a ne puste kilometre i dane nakon branja – kaže Enjingi, prema kojemu bi se organiziranijim nastupom vinara prema državi moglo utjecati na to da se na tržištu uvede više reda. Isto vrijedi i kad je riječ o nastupima na stranim tržištima na kojima ni Hrvatska, a kamoli njezini sitni vinari, nisu brendirani.
K tome, Enjingi je, primjerice, i jedan od rijetkih hrvatskih vinara koji se može pohvaliti ekološkom markicom vina. Već 26 godina na svoje trsove, tvrdi, nije bacio ni kilograma umjetnog gnojiva, tako da je ekološku proizvodnju i prvi ekološki znak na boci imao još u bivšoj državi. Uz 50 hektara vinograda, vinogradarstvo i vinarstvo Enjingi ima tako i desetke hektara livada i pašnjaka za ekološki uzgoj dvjestotinjak krava i goveda zbog stajskog gnojiva. Danas je teško izbrojiti sve prestižne, domaće i inozemne nagrade kojima Enjingijeva vina pričaju priču o obiteljskoj tradiciji staroj 120 godina. Pradjed Ivana Enjingija, Koloman, još 1890. je, naime, na obroncima Krndije, u Hrnjevcu, zasadio prvi čokot vinove loze, nakon čega je na graševini i kadarki utemeljen uzgoj vinove loze i proizvodnje vina u kutjevačkom i požeškom kraju. Praunuk Enjingi vinograde je naslijedio 1957. s oko 2000 čokota, razvijajući proizvodnju, slijedeći vlastitu filozofiju i ljubav prema vinogradima i vinu. Obiteljska vina, reći će on danas, nije mijenjala ni povijest niti je na njihove okuse utjecala socijalna i društvena stvarnost prostora u kojima su sazrijevala. Njegovi vinarski uspjesi danas su hrvatski vinski brend i suvremeni smjerokaz razvoja hrvatskog vinarstva.
Lako je ratarima, vinari hektar vinograda pripremaju i mjesec dana za sadnju - buldožerom!
– Lako je ratarima na lakim zemljama, koje ne traže ni puno rada ni puno muke. Vinogradi su obično na teškim i posebnim terenima koji moraju biti na pravom položaju na kojemu će strujanje zraka biti takvo da ne pogoduje gljivičnim oboljenjima loze, zasađeni pravim sortama... Jedan hektar vinograda kod mene se buldožerom krči i mjesec dana na položaju na kojem možete imati ili vinograd ili šikaru, ništa drugo, a to je tek početak priče o vinima i vinogradarstvu, koje je najosjetljivija grana poljoprivrede i često je upitno hoće li uopće biti berbe – kaže Enjingi.
Tvrdi kako stoga ne razumije traktorske prosvjede ratara i osobno bi najradije da se svi poticaji, koji ne idu u korist rada, u Hrvatskoj ukinu. Vinogradari, kaže, nemaju velike traktore i kombajne da njima zapriječe ceste, niti je branša tako dobro organizirana. Umjesto poticaja, vinarima i vinogradarima više bi, smatra, pomoglo oslobađanje od PDV-a za kupnju repromaterijala ili za nabavu potrebnih strojeva. Na sve veći uvoz čileanskih, argentinskih i drugih, sve kvalitetnijih, ali jeftinijih vina, Enjingi kaže kako su te vinogradarske zemlje gotovo preko noći došle do novih tehnologija i znanja kojima mogu stvarati kvalitetu, ali i nuditi nižu cijenu, s obzirom na to da je kod nas proizvodnja vina preskupa. Radna snaga najveća je stavka u vinogradarstvu, no radnik u nas u vinogradu radi za pet-šest dolara po satu, a u Čileu za dolar dnevno.
– Nemam ništa protiv da se u Hrvatsku uvoze vina, ali samo ako ih nemamo dovoljno ili ako ih uvozimo radi zdrave konkurencije i kvalitetnije proizvodnje. No, nije tako. Službene statistike kažu kako uvozimo trećinu vina na tržištu, a ja smatram da uvozimo i 50 posto kad se u obzir uzmu i uvozna vina u rinfuzi – tvrdi Enjingi.
Proizvodnja vina u nas je preskupa, no onaj tko nađe formulu ekonomske isplativosti i kvalitete svakako ima šanse na europskom tržištu. No, najveći je problem što je većina hrvatskih vinara prezadužena u stranim bankama i pitanje je hoće li izdržati krizu koja bi mogla potrajati još pet godina. Nakon toga, kaže Enjingi, i dalje će biti hrvatskih vinograda, samo je pitanje u čijem vlasništvu.
Prodaja vina u krizi pala i 50 posto?
Piju li Hrvati u krizi više ili manje? Enjingi kaže kako ne piju manje, ali su prešli na jeftinija vina, uglavnom rinfuzna, tako da je, po njegovu mišljenju, prodaja vina u Hrvatskoj u krizi pala i 50 posto, što je na neki način i odraz svjetske zbilje. Proizvodnja u EU u 2008. iznosila je oko 180 milijuna hektolitara, a u Hrvatskoj 1,2 milijuna hektolitara, od čega 680 tisuća hektolitara proizvedu mali vinari, više nego vinarska industrija. Oko 800 proizvođača u RH proizvodi 198 priznatih sorti (čak 60 autohtonih) i 2379 zaštićenih vrsta vina, dok 10 vodećih vinarija prometuje s više od 70 posto vina. I po proizvodnji (20 milijuna litara) i po broju hektara najveći je Agrokor (Belje, Agrolaguna, Istravino, Iločki podrumi i Mladina), a među velikima su i Badel 1862, Kutjevo, Dalmacijavino... Gotovo cijela Hrvatska mogla bi biti pod vinovom lozom, no od nekadašnjih 200.000 ha prije filoksere, danas imamo tek nešto više od 32 tisuće hektara vinograda.
