Branko Roglić, vlasnik Orbico grupe i jedan od najvećih hrvatskih poduzetnika, primjer je da se može izgraditi tvrtka koja posluje u 20 zemalja iz organskog rasta. To je moguće, kaže, samo uz racionalan pristup koji zagovara i u javnim financijama. Za Večernji list upozorava da je država pregolema i da joj prijeti sudbina koja je pogodila prezadužene tvrtke.
Vlada je predstavila proračun s potrošnjom od 147 milijardi kuna. Može li to gospodarstvo izdržati?
Već dugo govorim da nije uspostavljena ravnoteža između realne ekonomije i potrošnje države. Sve se vlade vrte kao mačke oko vruće kaše, ali nijedna nije taknula u troškovnu stranu proračuna, a nju trebamo rezati. Realni sektor ne može se više opterećivati. Udjel proračuna u BDP-u iznosi 38,5 posto, a u Sloveniji, koja je upola manja od Hrvatske, manji je za gotovo 1 postotni poen. Te brojke dokazuju da na prihodovnoj strani više nema prostora. Realni sektor je taj koji stvara višak vrijednosti iz kojeg se razvija država. Ono što ne plate javnom sektoru, tvrtkama ostaje za razvoj, primjenu novih tehnologija, bolje plaće zaposlenicima i praćenje trendova na tržištu. Zato ih moramo što više rasteretiti. Bez toga nema uzlazne spirale i rasta, već negativne koja nas spušta prema dnu.
U kojim se dijelovima sustava može rezati, koliko je viškova u državnoj administraciji?
Treba restrukturirati cijelu državu. Ne treba nam 20 županija plus Zagreb, nego se trebamo podijeliti na šest povijesnih hrvatskih županija od kojih svaka može imati po deset ili maksimalno 20 općina. Tako bismo imali najviše 120 gradova i općina, umjesto današnjih više od 500, što nam je nepotrebno. Poljska je imala 42 vojvodstva pa ih je smanjila na 16, a svako vojvodstvo veliko je kao Hrvatska. Zatim, treba racionalizirati školstvo, zdravstvo, vojsku i policiju, odnosno sve strukture unutar javnog sektora i znanstvenim pristupom utvrditi gdje su viškovi i gdje se može uštedjeti. U užem javnom sektoru imamo oko 250 tisuća zaposlenih, a puno ih je više kad se ubroje i zaposlenici državnih tvrtki, lokalnih vlasti i tvrtki u vlasništvu lokalnih jedinica. Mislim da je najmanje 30 posto tih ljudi višak. U privatnom bi sektoru bili generatori razvoja, a ne uhljebi i potrošači proračuna. Državna poduzeća treba pod hitno privatizirati, a zadržati Hrvatske šume, Hrvatske vode, energetiku, dalekovode, tračnice i brodski prijevoz s otocima. Osim toga, te tvrtke također valja restrukturirati jer i u njima ima viška radnika. Cijene njihovih proizvoda: struja, voda, energija, itd... ulaze u svaki proizvod realnog sektora pa, ako su visoke, ruše konkurentnost. Kad bi se to sve provelo, stvorio bi se prostor za rasterećenje realnog sektora pa bi se i tako ozdravljenom gospodarstvu mogle dizati plaće i radnicima koji rade u realnom sektoru i zaposlenicima javnog sektora. To sve treba napraviti čim prije.
Učitelji nastavljaju sa štrajkom tražeći veće koeficijente. Kako biste vi riješili problem njihovih niskih primanja?
Ključni je problem u disbalansu između pada broja djece u školama i broja zaposlenih u školstvu, koji raste. To znači da se zaposlenici tog sustava nisu prilagodili okolnostima iz realnog života. Škole su smanjivale broj djece u razredima da bi mogle zadržati radna mjesta učitelja. To je apsurdno. Postoje radna mjesta u privatnom sektoru koja su prazna pa bi oni i tu mogli pronaći svoju perspektivu. Broj zaposlenika u tom sektoru treba dovesti do optimalne razine, a plaće im povećati pojedinačno.
Je li želja za moći ili strah od gubitka izbora razlog zašto se politika boji provesti reforme?
Mislim da je odgovor i jedno i drugo. Svatko želi zadržati vlast i moć utjecaja, ali realnost je da se Vlade mijenjaju jer se obećanja ne mogu ostvariti bez reformi i bez restrukturiranja. Prevelika uloga države i moć administracije reminiscencija su socijalizma i čisti socijalistički način poslovanja, gdje je administracija odlučivala u svemu. U kapitalizmu administracija ima drugu ulogu, ona je servis realnom sektoru, a ne onaj koji mu zapovijeda. Socijalizam je zato i propao jer je na prvo mjesto stavio administraciju, a na drugo kreiranje nove vrijednosti.
Drugi razlog zašto je taj sustav propao jest činjenica da nije bilo ideja – grupa ljudi koja zajednički upravlja ne može imati ideju i kreaciju. To uvijek dolazi od jednog čovjeka: od Einsteina, preko Nikole Tesle do Billa Gatesa. Najbogatiji ljudi današnjice prije desetak godina s idejom su izašli iz garaža.
Vidite li na hrvatskoj političkoj sceni figuru koja ima hrabrosti povući poteze koje držite neophodnima?
Na početku mandata ove Vlade mislio sam da će hrabrost za takve reforme imati premijer Andrej Plenković, ali sve što se radi premale su promjene i zato se rast i svodi na 2,5 posto BDP-a. To nije dovoljno jer države u okruženju imaju veći rast. Pored toga, veći rast neophodan nam je i za servisiranje kredita.
Je li se privatni sektor restrukturirao ili još radi po starim modelima?
Ja u svojoj tvrtki radim kalkulaciju troškova do razine ¼ radnog mjesta i teško bih mogao dalje restrukturirati, ali ima puno tvrtki na tržištu koje ne posluju na takav način. Ipak, privatnu tvrtku na restrukturiranje će natjerati stečaj i to me se ne tiče. Ali kad moja država ide krivim smjerom, onda me to boli i zato ne smijemo dozvoliti da sve što smo stvorili unište oni koji ne znaju napraviti ravnotežu između mogućnosti realnog sektora i potreba države za potrošnjom. A država je danas u sličnoj situaciji kao neke prezadužene tvrtke.
Poznati ste kao poduzetnik koji se malo financirao kreditima. Može li se tako poslovati?
Može ako se razvijate onom brzinom koju vam omogućava vlastiti profit, odnosno rast tvrtke. Uvijek sam 90 posto zarade reinvestirao u svoju tvrtku jer nitko ne može bolje čuvati i oplođivati moj novac od mene samog. Tek sam deset posto zarade isplaćivao, od toga smo živjeli i iz tog sam dijela izgradio tvrtku Orvas u Dalmaciji koja se bavi turizmom. Danas imamo dva hotela, 41 jahtu, vinograde dingača i postupa, maslinike na Braču i 18 vila s bazenima. Tako smo stvorili tvrtku u kojoj radi 70-ak ljudi, a tijekom turističke sezone i znatno više.
Poslodavci se često žale da društvo ima negativan odnos prema poduzetnicima. Osjećate li to na svojoj koži?
Trenutačno radimo u 20 zemalja, ovogodišnji će nam promet biti 2,5 milijardi eura, imamo osam tisuća zaposlenih i tri tisuće automobila. Imali smo pretvorbu i privatizaciju kakvu smo imali i tijekom koje su se mnogi domogli imovine na kojekakve načine, a zbog neznanja tu su imovinu potom i upropastili. Mogu stoga razumjeti obične ljude koji žive u državi i koji na nas gledaju kritički. Vjerujem da će se to s vremenom promijeniti jer u Hrvatskoj imamo dosta primjera poduzetnika čiji su zaposlenici zadovoljni i koji pokazuju da nismo svi isti.
Je li Hrvatska zaslužila nadimak koji ima među investitorima ABC – anything but Croatia?
Mislim da smo još uvijek daleko od poželjne destinacije za ulaganje jer svaki poduzetnik koji želi investirati uzme komad papira, izračuna troškove poreza, rada, energije, administracije, itd. i vidi vraća li mu se uloženi novac u sljedećih od 5 do 7 godina. Ako mu kalkulacija pokaže da povrat nije u tom roku, on traži drugu destinaciju za svoje ulaganje. Dok ne postanemo područje u kojemu se novac može u razumnom roku oploditi, nećemo imati dovoljno investicija ni biti atraktivni investitorima.
Atraktivni smo za ulaganja u turizam. Treba li se plašiti ovisnosti o turizmu?
A zašto? Bio bih sretan da Hrvatska ima, poput Italije, umjesto devet, 20 i više milijardi eura turističkog prometa. Taj novac koji ostvarujemo turizmom važan nam je i za vanjskotrgovinsku bilancu. Kako bismo bez njega pokrili uvoz? Mi moramo moliti Boga da nam turizam ne oslabi jer, ako turizam kihne, država će dobiti tešku upalu pluća.
.... jedan iz plejade 200 bogatih obitelji ... uz obitelj pusić... ..... zato ih je račan i objavio svih 200..... ili nije.... ..... samo je obećavao....predizborno....