Kad se, još u jeku krize nezaposlenosti, počelo govoriti o manjku radne snage, bilo je čak i ruganja. No, danas je to jedan od prioritetnih problema gospodarstva. Nedavno je Ekonomski institut u prognozama za hrvatsko gospodarstvo poručio kako nedostatak radne snage ne samo da stvara pritisak na povećanje plaća, nego može dovesti i do ugrožavanja rasta pojedinih sektora pa i čitavog gospodarstva. Čini se da se upravo to događa. Brojni gospodarstvenici najavljuju povećanja plaća, ali sad je već jasno da, s jedne strane, ne mogu slijediti uvjete država u koje migriraju naši radnici, a s druge, i da zadrže postojeću radnu snagu, rupa je već prevelika i realnost je – uvoz.
Dužnički stampedo
– Kad sam prije šest godina, u vrijeme krize, postavio pitanje manjka radne snage, rekli su mi da sam lud. A onog časa kad smo ušli u EU, znali smo da će se otvoriti ventil i uslijediti dužnički stampedo napuštanja Hrvatske – komentira Davorko Vidović, savjetnik za politiku zapošljavanja HGK. Podsjeća da je Hrvatska, koja je u krizi bila najdulje u Europi, imala najmanji rast plaća u tih šest godina te je pritisak na plaće bio očekivan.
– Problem je eskalirao najviše u turizmu i graditeljstvu, još prije dvije godine. To su radno intenzivne djelatnosti u kojima nema previše potrebe za visokoobrazovanom radnom snagom, dok je gotovo nemoguće naći radnike za uređenje okoliša, čišćenje i spremanje, kuhare... Problem je u tim djelatnostima gotovo nerješiv i tu su plaće rasle gotovo 10 posto u dvije godine, što nije malo – kaže Vidović. Spominje primjer Valamar Rivijere koja je radnicima ponudila dodatne beneficije, osigurala im kvalitetan smještaj i radne uvjete. No, unatoč tome, domaće tržište radne snage ne može popuniti tu prazninu, a više kapaciteta nema ni u susjednim državama, BiH i Srbiji pa se traže udaljenija emitivna područja.
– Sljedeći tjedan dolazi nam 18 predstavnika agencija za posredovanje u zapošljavanju s Filipina, da nam predstave svoju radnu snagu. Građevinari su zainteresirani za radnike iz Egipta, a tu su i Pakistan, Bangladeš, Indija... za čije su radnike hrvatska primanja atraktivna – kaže Vidović. Ističe da je problem velik i u industriji prijevoza jer nema vozača kamiona i autobusa, iako su im kod nas plaće i do 15 tisuća kuna. Nedostaje njegovatelja, medicinskih sestara i radnika u drvnoj industriji, a jagma je i za visokokvalificiranim radnicima, posebno u IT-ju. Kaže da Rimac automobili imaju konstantno otvorene natječaje za 100-tinjak ljudi.
Ugrožene investicije
Kao i glavni direktor HUP-a Davor Majetić, smatra da povećanje plaća nije arbitrarna odluka, jer se izdvajanjem za njih prikraćuje na investicijama bez kojih se ne može postići dovoljna razina produktivnosti.
– Poslodavci sve više novca upumpavaju za plaće i iz vlastitih prihoda, negdje je situacija već dramatična pa se novac za investicije preusmjerava u plaće. S našim prosječnim plaćama sve je teže privući i radnike iz BiH i Srbije, a nemamo strateški plan koje su nam zemlje najjednostavnije za ponudu radne snage – žali se čelnik HUP-a koji ponavlja apel državi da smanji davanja poslodavaca jer tu vidi jedini prostor za povećanje plaća.
– Ako postoje zebnje da će taj novac ići u profit, ne treba ih biti! Neće, nego u investicije i plaće radnika, jer to je pitanje opstanka! – tvrdi Majetić koji kaže i da bi se “oslobođeni” novac vratio u sustav kroz potrošnju i veće uplate u mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Ne propušta ni kritiku državne potrošnje; kaže, država kupuje preskupo, loše kvalitete, a tu je i korupcija. Očekivano, Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, replicira mu konstatacijom da – poslodavcima nikad dovoljno, a prostora za veće plaće imaju i na drugim mjestima.
– HUP uvijek nariče nad svojom sudbinom, a kad im je Linić smanjio 2 posto izdvajanja za zdravstvene doprinose, jesu li to upumpali u plaće, pa i u investicije? Dobivaju potpore za stare, mlade, za sve živo, i još im nije dovoljno. Problem je što su godinama konkurentnost gradili na slabo plaćenom i nesigurnom radu – kritizira sindikalac, napominjući da je sad došla voda do grla, kad više ti uvjeti nisu dovoljni ni za radnike iz susjednih država, i oni idu u države koje nude nekoliko puta veće plaće. – Zazivaju radnu snagu izvana s niskom cijenom rada, umjesto da jačaju tehnološke aktivnosti i menadžment – zaključuje Sever.
"Vozaci autobusa imaju i do 15000 kuna place". Lazovi jedni-vozac autobusa u Cazmatransu ima osnovnu placu 2800 kn+mrsave dnevnice.